Neka neko potpali fitilj

Vaša je stvar kako ćete utrošiti vreme posvećeno muzici. Možete ga sprcati na evrovizijski glamur i ostale šuplje strukture po receptu “mnogo košta, ništa ne vredi”. Možete se pak okrenuti onima koji znaju da je njihova obaveza kao umetnika da vas pomaknu s mesta. Ali, takvi od vas traže da se nađete na pola puta.

Posle tri uzastopna Top 40 albuma, Thea Gilmore je upravo juče objavila novi album. To je razlog za pažnju. Njena muzika me je okupirala poodavno, kad sam kod nje otkrio snažan talenat za pisanje muzike. Nešto kasnije sam shvatio koliko dobre tekstove ta cura piše, a tek kasnije, kad sam malo uglibio u sadržaj u širem okviru, upecao sam se na njenu čestu praksu korišćenja suštinski kontradiktornih elemenata u pesmama. Kada sam jurnuo na Cevku da čujem prvi promo sa novog albuma, nisam mogao da obuzdam smeh.

Da, upravo to: pesma zaista zvuči kao klasično evrovizijsko đubre koje niko pametan ne bi poželeo da čuje ni do kraja, a kamoli dvaput.

A onda sam, poučen ranijim iskustvom, obratio pažnju na tekst.

Nastavite sa čitanjem… “Neka neko potpali fitilj”

Temelj

Nemoguće je preceniti značaj zaostavštine ovog čoveka. On je jedan od nekolicine koji su utemeljili gitaristički aspekt rock’n’rolla.

Oduvek je važilo u kraljevinama, bilo da je reč o istoriji ili mašti: kraljevi su ceremonijalne ličnosti, simboli moći centralne vladavine. Pravu moć su imali ljudi od poverenja, najčešće u senci, oni koji su vukli konce i rešavali stvari bez ikakve parade.

Nemoguće je izbeći paralelu u rock’n’rollu, a primera ima na svu volju. No, ako smo samo jednog nazvali kraljem rock’n’rolla, bilo bi pošteno da razmaknemo zavesu iza njega malo šire i raširimo snom reflektora: u ključnim trenucima po razvoj žanra, iza Elvisa je, sa gitarom u rukama, stajao Scotty Moore.

Te 1954. godine desila se epizoda istorije popularne muzike 20. veka koja je utemeljila ono što će se dešavati globalno nekoliko decenija potom.

Nastavite sa čitanjem… “Temelj”

Saturn

Danas je 69. rođendan jednog od najvećih velemajstora u istoriji popularne muzike. To je i više nego dobar razlog, a kao da nam je ijedan potreban, da se danas družimo sa njegovom muzikom.

…I tako, posle dugog gledanja u taj LP u stalaži lokalne robne kuće, pri čemu nisam baš najbolje razumeo zašto je toliko skup iako je dupli, osvanuo je u mojim rukama jedne večeri za moj petnaesti rođendan.

Iz levog slota, tamo gde je prvi LP, izvukao sam podebelu knjižicu istog LP formata. A u njoj, ispod pisamceta upućenog svetu, rukopisom nekog ko tek prvi put u životu drži olovku, možda je pisao vezanih očiju ili je slep, vidim potpis: Stevland.

Omot je bio još uvek teži nego obično. Izvučem i prvi i drugi LP, a iz desnog slota ispadne singl ploča u trivijalnom papirnom omotu sa rupom u sredini, tako da lako može da se pročita etiketa. Bio je to bonus EP albuma, mala ploča sa četiri numere, pod nazivom A Something’s Extra. Najzad sam saznao zašto je taj album bio toliko skup. Za tako nešto do tog časa nikad nisam ni čuo, a kamoli video.

Možete pretpostaviti kako sam započeo slušanje prvog primerka nekog albuma Stevieja Wondera u svojoj tada još uvek mršavo malenoj vinilnoj kolekciji.

Nastavite sa čitanjem… “Saturn”

Manje je više. Mnogo, mnogo više.

Kada biste birali da samo jedan akustični instrument prati vaše pevanje, a da to nije ni gitara ni klavir, koji biste izabrali?

Na moje zgražavanje, upravo sam utvrdio da rubrika “Muzika za popodne” na Suštini pasijansa još uvek nije ugostila projekat Musica Nuda. U neverici prekidam sve što sam do ovog časa radio i ispravljam taj skandalozni propust.

E, tako. Sad je malo lakše. Bar dok ne dođemo do prve poente, a tad ćemo tokom pauze preslušati i živu izvedbu ove numere Bitlsa. Jer, važno je.

Nastavite sa čitanjem… “Manje je više. Mnogo, mnogo više.”

Okamenjen

Znam da zvuči kao fraza, ali ja ponekad zaista ostanem bez teksta kad čujem nešto ovako.

Mimo lepog vaspitanja, danas ću vas zamoliti tri stvari.

Prvo, nemojte zameriti što je sledeći snimak lošeg tehničkog kvaliteta, jer sadržaj trostruko nadoknađuje to pitanje (pozdrav onima koji ne mogu da slušaju muziku, nego zapravo slušaju svoju opremu).

Drugo, bez obzira na ono prvo: ili odvrnite glasno ili natucite velike slušalice na uši. Elem, potreban je direktan doživljaj da bi ovaj mali opit imao smisla.

Treće je, zapravo, provokacija: čikam vas da preslušate ovo dvaput uzastopce. Naime, primetio sam da tako funkcioniše savršeno.

Nastavite sa čitanjem… “Okamenjen”

Kad inspiracija presuši

Uz svu dobru volju i još bolju muziku kojom se okružujemo, ponekad je teško održati tempo pisanja koji smo na ovim stranicama sebi dobrovoljno nametnuli. Prosto, ideje se ponekad zavuku u budžake i nikako da izađu odande. Tada pribegavamo raznim alternativnim tehnikama. Evo, mene uvek dobro pokreću provokacije.

“Već sat vremena se motam po radio-stanicama u pokušaju da dobijem ideju za nešto vredno pisanja”, piše mi Zoća Peacock pre nekoliko dana, “i ništa još… Sad poče Calexico. Pa jebaga, ne možemo non stop o njima!…”

Zoćo brate, nije trebalo to da kažeš. Calexico nije samo varošica u vukojebini na granici između Arizone i Meksika, nije samo duet dva ludaka i nije samo muzika. Calexico je i paradigma putovanja na mesta na koja se ne može stići tako lako. Za mene, barem.

Taj deo priče je jednostavan.

Nastavite sa čitanjem… “Kad inspiracija presuši”

Dok pada mrak

Svašta sam mogao da očekujem, pa baš zato više ne očekujem ništa kad pristupam muzici tog čoveka. Ali da će lagano parabolični tekst jedne pesme i njen dobro osmišljen video toliko duboko uticati na moje mišljenje o jednom muzičkom delu, verujte mi da prevazilazi i moje najluđe pretpostavke.

Ne znam odakle da počnem ovu priču i zato je najbolje da vam najpre pružim trivijalnu informaciju i da vas prepustim muzici. A onda ću lagano dalje.

Dakle, poslednjeg petka u aprilu 2019, Alan Parsons je objavio novi album The Secret. Peti po redu u Parsonsovoj solo karijeri, album se pojavljuje posle pauze od petnaest godina.

To bi bilo ono trivijalno. Sad sledi onaj teži deo.

Nastavite sa čitanjem… “Dok pada mrak”

Mađarska igra (broj ko zna koji)

Ma, znam koji je broj ova Bramsova, nego ne znam tačno po koji put provodim dane na tri sata vožnje severno od svog doma.

A đavo će ga znati: prebrojavao sam i prisećao se, tražio dokaze po foto-arhivama i po sećanju iz vremena kad fotoaparat nisam koristio, možda sam se zabrojao zbog onih uzgrednih prolazaka kroz grad na dva-tri sata, na kraju dođoh do zaključka da smo u Budimpešti proveli ukupno nešto preko četrdeset noćenja.

A šta mogu kad sam se u taj grad zatelebao do balčaka.

Nastavite sa čitanjem… “Mađarska igra (broj ko zna koji)”