паз, деране, прелазим у скроз лалински, ем ће шефу да се свиди ем да видим јел умем ил нумем. се сећаш кад ти графити нису били у спреју ко данас, него јал ексером јал брисом у малтер ил дрво па све нека ћошкаста слова испададу? а и то се само потписивали, није било тих парола. е онда наиђе неко здраво јако залудан па испише оно “имена луда налазе се свуда”. то сам се чудио, како га не мрзи.
Author: lajavi krelac
(пред)изборна здесна
како им је добра та фора са предизборном (тишином, је л’?) – ем лелемуди могу да одморе од силних мозгања који нови слоган да опале, ем ми поштени можемо да одморимо од будала са те-ве екрана. додуше има их (будала, је л’?) и ван тог прозора у свет, а и опет нађу се и у предизборној да нам још нешто добаце, а све као поштујући је (предизборну, је л’?). само ем нема довољно контролора (ил’ се беше каже контролера), ем нема довољно муда код контроло/ера, ем и овај интернет. као да неки тамо бот (анонимизирано, је л’?) не може да дели по друштвеним мрежама оно што су лелемуди тупили пре него што је дошла предизборна. и кога би сад вредни (и довољномудни, је л’?) контроло/ер могао да ‘вата за гушу. лелемуди су то што јесу и рекли су, и сликали се, и смејали се, и секли врпце, и сунчали се, и лопатарили и то све пре предизборне, а бот је тамо негде иза скривене ај-пи адресе, уредно плаћен сендвичо/ем (и јогурто/ем, је л’?).
е, ту сам и’ чек’о – да л’ је на тај топли оброк уредно плаћен порез енд допринос енд социјално енд пензионо енд шта још оно има. ако није, нису онда ово баш легални избори. и ман’те ме оне приче да је нелегалност настала већ кад су пробили рок за објављивање бирачких места, јер је исти (списак, је л’?) у штампарију дошао са три и по дана закашњења, па ондак још док се ова наканила да одштампа (са све лажираним датумом, је л’?), мени је више до ових јадних људи и грађана, који су у сивој зони – плаћени на црно, скривени од контроло/ера (и пореске, је л’?).
а и не знам да л’ неки од њи’ (ботова, је л’?) ради на оном јућубу, па ми док слушам и гледам ове музичке поподневне прилоге сервира разне изборне (страначке, је л’?) слогане. тјах.
слабо диваним норвешки
е, деране, са’бих ти реко пар ствари ал’ прво да видимо ово око писања. шо данас пишем ћирилицом? па, за то има седам јаких и ваљаних разлога, као прво они твоји мангупи ми украли латиничну тастатуру, а под два, јер би писано “свако има право да писе како хоце” и под три, такође би писано “писи као сто говорис а цитај како је написано”. а друго, ‘тео сам да почнем ово данашње писаније тако да изокола поменем извесног покретно-телефонског добављача услуга, ал’ кад боље размислим, нисам ја са њима ни у каквој завери ћутања, нисмо се никад договарали да им име не спомињем, дакле тај блентави теленор ме упорно шпанује. нисам добро казо, а? штанцује? штицује? шпикује? а без ш, то како би они казали “није с него с”. е, то, спамује! Nastavite sa čitanjem… “слабо диваним норвешки”
b.u.d.a.l.e.
i tako me danas, po ko zna koji put, isekoše. ne mislim pritom na struju, mobilni, kablovsku– redovno ti ja plaćam te namete, ne može se u domaćinstvu bez civilizacijskih tekovina. isekoše me u saobraćaju, što i nije toliko nefrekventna pojava što zna svako ko se lati volana u ovom gradu.
problem je što sam u svemu tome primetio šablon (srpski: templejt, patern) isecanja, vazda su to neke sojke koje divane telefonima dok se vozikaju i pritom mare za ostale učesnike u saobraćaju ko za lanjski sneg. jeste da nam žene vazda nabijaju na nos da su, za razliku od muškog sveta, sposobne za obavljanje više poslova istovremeno (srpski: multitasking), ali taj aksiom pada u vodu kada jedna od tih radnji podrazumeva priču, pošto kao primarna preuzme većinu resursa izvođača, te ostale aktivnosti odu u pozadinu (srpski: bekgraund, dupe).
što je najgore, pažljivi posmatrač će otkriti i šablon unutar šablona – nikada te neće saseći cura u jugiću, puntu ili nekom sličnom ekonomskom prevoznom sredstvu, već vazda domaćica u nekom besnom džipu kojoj je dupe negde u visini tvoje glave. nijedna od njih ne koristi plavi zub (srpski: blutut), valjda joj se to ne uklapa u ostatak modnih detalja (srpski: asesoari), ili joj je mučno da traži od dragog (srpski: investitor) da se još i za to isprsi kad je već iskeširao za prevozno sredstvo (a imaju i neke super cipelice koje je videla pre neki dan pa ne može sad da zamoljeva i za ovo i za ono).
stoga se mišljam da napravimo neku malograđansku inicijativu, to je moderno ovih dana, gde bismo prikupljali priloge za nabavku slušalica (srpski: hedset) pomenutim personama. evo bejah vredan te sam već smislio naziv akcije: bluetooth u dobrim automobilima lepršavih eukariota, skraćeno b.u.d.a.l.e.
ako svi po malo doprinesemo, kao zajednica, naše ulice će biti bezbednije, jelte? tjah.
lažu bre, ko skotovi
i pajz derane ništa ti ja to ne verujem, ni u one gore ni u one dole, ko da tu i ima neke razlike, to je isti dućan samo jedan čuva prednji ulaz a drugi stražnji. ne verujem ni to što pišu, zajebi radnju, bato, pišu zato što dobiju kintu da popune prostor i da raja ima sučim da se razonođava, a ne za to da proveravaju jel sve to baš tako kako su napisali. ajde bre ko bi to sve proveravo, to ti ko ona stevka, samo prenosi sa kolena na drugo koleno i ič se ne sekira ako nešto i upadne između. il prevađaju na ono guglo, i ni ne gledaju jel to ima nekog smisla, samo da nečeg natrpaju da ne zvrji prazno.
to ti ko za onog mučenog gavrila, šo je iz principa gađo u onog kurajbera švapskog… pa ga mi učili iz čitanke kako je ovo ono borac vizijonar i šatigajaznam, i dok dlanom o dlan prođe sto godina on ispo gurav. il ono što kažu da je udar na novinare najgrđi civilski zločin, kad tuđi gađu njiove, a kad oni gađu tuđe onda je to na dobrobit svima. ajde. svašta pišu a ko veruje sam je kriv, jelda. ta ne veruju ni oni sami, nit ih briga.
aplauz
jedini način da se odistinski hvalim kako imam lepe unuke jeste da ih nagovorim da se prošetaju sa mnom. slike su odavno podložne montaži i više mi niko ne veruje kad se hvalim foto-sadržajem mobilnog telefona (slike po novčanicima su demode čak i za nas matore; u stvari i novčanici su demode).
ali još uvek samo najmlađa pristaje da sa dedom prošeta bečićkom plažom i to pod uslovom da je ubedim da ću stvarno da joj kupim onu “prelepu narukvicu od morskih školjki” i sladoled sa pet kugli.
kič kao merilo karaktera
muči me gorušica.
toliko me muči gorušica da mi dođe da vrištim. ali ne smem da pustim glasa, jer je mnoge oko mene obuzela nekakva moda naopakog razumevanja stvari. meni je to jasno: što je manje razmišljanja, to je više nagona krda da oni koji misle budu proterani, jer njihovo mišljenje kvari spokoj drugima. što ono kažu: kada glavu ne popuniš znanjem, onda prazna mesta budu popunjena taštinom. a to znači da jednom iskazan stav koji nije posledica mišljenja ostaje zanavek, jer tašti ljudi nisu sposobni da priznaju grešku. najgore od svega: tašti ljudi su danas model i ideal deci oko nas. deca veruju baš njima, koji im daju zabavu i preporuku da imaju pravo na svaki stav, ma koliko glup on bio, a ne nama, koji zahtevamo od njih svakodnevni napor kritičkog mišljenja i trening mentalne kondicije koji će ih dovesti dotle da ljude, stvari i pojave umeju da vide pravim očima i nazivaju pravim imenima, stavljajući ih potom na mesto koje zaslužuju.
imam drastičan primer masovne histerije nedostatka zapažanja: znate li ko je andre rieu?
osmi mart, iz nehata
e, derane, kakve smo mi nekad priredbe pravili, to da si video! al’ najbolja mi bila jedna iz nehata što smo složili za osmi mart, beše valjda sedamdestreće. bio sam valjda treći gimnazije, a tu negde je neko od profesora odlazio u penziju, a onda u rasporedu časova urnebes. prvo celu nedelju nemamo njegov čas, a onda i kad su primili neku mladu na to mesto, opet je trajalo dok se složilo. naravno da smo imali malo malo pa prazan čas, hehe, ama su često uspevali da nam uvale i neku zamenu. tako smo te nedelje pred osmi imali već pet časova srpskog, izešga, bilja je kanda imala viška vremena pa evo nje svaki čas kod nas. e kad je trebalo da nam dođe na zamenu u subotu na šesti… jeste išli smo i subotom, to su tek ovi userenjaci posle dobili slobodne subote, e tu je nama pukao film, napišemo na tablu “vidimo se u ponedeljak” i razbežimo se.