šta radiš ovog vikenda

krelac, i to lajavimuči me gorušica.

pre neko veče sam gledao nekakvu kontakt-emisiju na televiziji, nekakvi kandidati nekakvih stranaka se utrkuju ko će bolje da ne kaže ništa. prekinuo bih posle minut-dva, ali sam ostao sve vreme na tom kanalu, jer sam pokušavao da utvrdim koliko dugo mogu da pričaju, a da ništa ne kažu. otkrio sam da su razvili neverovatnu sposobnost da to traje beskonačno. ništa-govor je postao glavni jezik politike.

znam da sva ta bagra ima iza sebe cele timove veštaka raznih naravi, vrsta i boja. da ih oni pripremaju za te nastupe, treniraju ih, možda i nekim besnim drogama kljukaju, ko će ga znati. agresivnost u ništa-govoru je najveća moguća. a ovce bleje li, bleje. niko da pita zašto su ovi tražili mandat da urade ono za šta su već imali mandat da urade. svi drugi igrači te prljave igre, umesto da ture ove prve na uvid svima, udružili su se u tom ništa-govoru, pa se tobože raspravljaju, a zapravo samo jedni drugima plasiraju šlagvort.

nije što imam viška vremena, nego ona gorušica: prepoznajem je. jedini način da je se otarasim jeste da se neko vreme bavim glupošću koja me opseda… kao ono kad te u glavi proganja neki apsolutno glup pesmičuljak, pa je jedini način da ga se otarasiš taj da čuješ to, zapravo, još jednom. i tako, doneo sam odluku da na svako pitanje odgovaram kao da sam mandatar za sastav vlade koji trenutno daje intervju za nacionalnu televiziju. pa ko duže izdrži.

Nastavite sa čitanjem… “šta radiš ovog vikenda”

ona druga, bre

e, ajde, objasnider ti meni, derane, kako oni u dućanu znaju koja je prva čarapa a koja druga? pazi, ne pokušavaj da me zbuniš, jeste to obuća al bre nema đon, ne ide kod ortopeda na tehnički, ne zna se koja je leva koja je desna kao što kod svake krštene cipele mora da se zna. dobro, važi i za cipele druge vere, obrezane ili ne ili šta im već rade. nego, gdesamonostao, da, čarape. jel znaš ti koja je leva koja je desna, pre nego što ih obuješ? ne znaš, dabome, to ti je ko sa onom sekačevom mačkom. kog sekača? ma onog iz crtaća što su ga posle otpreveli kao šredera. nije imao mačku u crtaću, imao je kod kuće i nije je vodio na snimanje. to ti je to načelo… ne tebi na čelo, nego načelo, princip bre, ko onaj gavrilo… e to, načelo da ne znaš da li je mačka gladna ili nije, dok joj ne daš da jede, i tek kad joj daš onda vidiš da li će da jede ili se snašla kod komšije i njavrče reda radi. tako čarapa postaje leva tim što se tebi navrne da je nazuješ na levu nogu. zamisli da nosiš dva para čarapa, pritisne ciča, i od jednog para obe na desnu – šta to znači, da je taj par imao dve desne čarape? naravno da nije.

koji je vlada a koji je bajka?a što te zamajavam? pa zbog misterije. paj sad: pošto čarape nisu leva i desna, one su prva i druga. po čemu se razlikuju? po tome što se prva nikad neće izgubiti. kogod zaturi čarapu, koju traži? drugu. gde mi je druga čarapa, gde mi je druga čarapa… koliko imaš godina, ispisniče? e, još toliko da da doživiš, u njakanje da se kladimo da neće da kaže gde mi je prva čarapa. nikad bre, to se nikad ne događa. nikad, ali nikad se ne gubi prva čarapa, uvek druga.

i šta sam ja smislio? jednostavan štos sa tim čarapama… uzmem dva para istih ako nađem, ne nisam mislio dva para istih nego dva para istih čarapa, ajde jebo te engrpski, dva para istih istih, i iz svakog para uzmem po prvu, a ima tih čarapa i u računarima, čuo sam da i nekakvi prozori imaju svojea one druge ćušnem u budžak fijoke, pa tamo nek se gube koliko im volja. i da znaš, otkako obuvam po dve prve čarape, nemam problema, ne gube se.

da patentiram? si lud, bre, ovo je toliko prosto, pasulj da mu pozavidi. kako da patentiram nešto tako? nego bi ti proizvođači čarapa mogli da prestanu da proizvode te druge čarape i pakuju po dve prve, ono napišu na omot da su unutra garantovano samo prve, dignu cenu nešto razumno i svi na dobitku – čak i ja, eto, ne bih morao da kupujem po dva para. al’ nema ti kod nas sluha za izumitelje. tjah.

tehnologija naša nasušna

krelac, i to lajaviisturili danas u novine kako su u nekoj mudrijaškoj srednjoj i-te (tamo se valjda uče za kompjuteraše) školi knjigu zamenili tabletom. ama ne onom čarobnom pilulom što je popiješ pa sve znaš i što beše i što jeste i što biće, nego onim pipalicama.

kažu tamo da su im testovi onlajn, baš tako napisaše po vuku, što bi značilo da su na liniji, jel’te. pa to je valjda dobro za decu, kontam ja, kad sam išao u školu pričali su za oca jednog mog druga da je zaglavio zatvor, optužili ga na partijskom sastanku da nije bio na liniji. ili je to ona linija, iliti crta, iznad koje moraš da budeš na upisu na fakultet, pa valjda na vreme uče decu koliko je ta linija važna.

Nastavite sa čitanjem… “tehnologija naša nasušna”

ajd’ živeli, deco

zove me stariji unuk, od sina. deda, kaže on, rekli nam u školi da pravimo dan stare srbije i da treba da donesemo stvari sa sela, a to najbolje da pitamo dede i babe. gde me nađe, dete moje, pa mi smo već četiri generacije na asfaltu (ona prva na kaldrmi, doduše). ne znam, deda, trebaju nam stvari da pokažemo kako se živelo u srbiji pre nekoliko vekova.

rastrčasmo se mi po kući. sva sreća te je njegova baba po majci igrala u folkloru svojevremeno, te napibirčismo neke frule, jelek i opanke (ove potonje smo prvo pokušali da nađemo u nekom etno šopetu, ali koštaju četiri črvene te smo im se samo zafalili). zove snajka, kaže da trebaju i neki kolači, pa da stara napravi pitu od jabuka. kakva crna pita od jabuka, pa to je austrougarski specijalitet, viče ova moja?!? ma udri, ko te šta pita. šta da pravimo, kukuruznu proju, ni toga nije bilo dok kolumbo nije došao iz bakaluka. da nije bilo sulejmana, ovog iz serije, ni sarmu ne bi imali. ćuti, stara, i pravi.

zove sin na kraju. ćale, daj rakije. kakve crne rakije, gde će se rakija u osnovnu školu nositi?!?! tražili nastavnici, kaže on. a da su tražili malo belog (ne vina), da li bi i to dao malom da nosi, ludače?!?!

vraća se klinja danas, kaže nastavnici bili zadovoljni danom stare srbije. sedeli su i jeli čvarke, kajmak i sladili se babinom okupatorskom pitom, a sve to zalivali rakijom. neka deca ih poslušala pa donela. i to li je stara srbija, pitam se ja? miriše mi više na novu srbiju. tjah.

muzika iz šuplje tikve

krelac, i to lajavinapisa grba ovdašnji pre neki dan kako bi voleo da ima esde karticu od 256 mega za fotografisanje. paz’ ga sad, on bi voleo da ima karticu na koju stane dva i po snimka, pa da onda ide da traži čist zicer od scene za fotkanje. ajde, što ne bi onda polaroid sa jednim snimkom, ili da snimi album na trijezdva metra trake?

malo sam prestar da se mešam u te stvari, ali ako mene pitate za savet, a ne pitate me no nije bitno, ja bih to sve ošišao pa preko gr… ne, ovaj, ja bih se duboko zapitao koliko je to pametno da se umetnicima nameću prepreke? ono, kao, oni najbolji će sve to prevazići ko iz pištolja, geniju sviranje kontrabasa u telefonskoj kabini rukama vezanim s leđa čini samo izazov i zanimljivost u poslu, eto koliko da mu ne bude dosadno. al’ kažem kao, sa naglaskom na kao. jer i to ograničavanje je nekakav test. a šta mere testovi? genijalnost? jok bato, testovi mere veštinu rešavanja testova, dakle lepo je ako imamo genijalca koji ume da odsvira simfoniju na šupljoj tikvi, jao majketi! koji genije!

ali šta smo tim dobili? muziku iz šuplje tikve.
Nastavite sa čitanjem… “muzika iz šuplje tikve”

provuci mi, brate trgovče

krelac, i to lajavima baš sam poludeo danas. krenuo zorom u neku nabavku, sve nešto sitno, ali moram na par mesta. otoplilo opet, nije za jaknu te sam samo tutnuo plaćajuću karticu u džep. nije mi se nosio ceo buđelar, a nešto estetski ne mirišem one torbice koje se u narodu popularno zovu po pripadnicima jedne manjinske seksualne populacije što voli da paradira.

moja banka mi nije bila nigde usput da podignem šuške, a kod tuđih neću, ojade me za proviziju (i moji i „njini“, bratski). uđem ti u prvu prodavnicu, ne primaju kartice. druga takođe. treća mi primi, da prostite. četvrta opet ćorak. više sam živaca i kredita na busplusu potrošio nego što bi me izašla provizija, ali ne postajem – pa bre, kiosk prekoputa kuće mi prima kartice za jutarnje novine i ne prave problem da li je ceh 10 ili 1000 dinara.

Nastavite sa čitanjem… “provuci mi, brate trgovče”

tapkaroška prevara

ma koga oni zajebavaju. pomerili su pecin koncert 400 km nadesno, iz jedne u drugu arenu – hajde dobro. gsp ne vozi do zagreba, ovako ću busplusom na svirku, na nekom sam i dobitku. nego, problem: sad mi predstoji zamešateljstvo oko zamene ulaznica.

nakanio sam se u petak da ih pozovem i priupitam za kombinatoriku. internet im zna broj telefona, pomislio sam, te sam se obreo na sajtu eventima. kontakt: veza na dnu, sitnim slovcima. odem ti ja tamo, kad ono druga strana, opet kontakt. kao da hoće da provere jesam li ja baš načisto da hoću da ćaskam s njima. treća strana, piše call center, valjda da odbiju one koji ne znaju anglosaksonska narečja. i broj telefona koji počinje na 090. poslednji put kada sam zvao takav broj bilo je pre tridesetak godina kada sam imao neku devojčicu u skoplju. valjda su eventimovci (eventimsteri, eventimoši?) čuli da se stara juga razbucala u međuvremenu?

Nastavite sa čitanjem… “tapkaroška prevara”