Kada belo više nije belo

Ne, ovo nije reklama za deterdžent…

…već kratki savet za zimske dane. Sigurno ste, bilo da se intenzivno bavite fotografijom, ili da ste samo slikali svoju decu kako se igraju na snegu, ovih dana ispucali barem nekoliko tuceta fotki. Prebacili ste ih na komp, i ustanovili da je sneg na sve do jedne plavkast.

Hm, zašto se to javlja? U senci, kada sneg nije osvetljen sunčevom svetlošću, on reflektuje boju neba (primetićete da se ista stvar dešava na fotkama sa letovanja, u delu slike gde imate pesak u ‘ladovini). Ima li leka? Ima, naravno, evo slike s pomenutim problemom, pre i posle njegovog rešavanja.

Pre i posle

Po onoj narodnoj “bolje sprečiti nego lečiti”, treba podesiti balans bele boje pre white balance iconokidanja – trebalo je da i ja to uradim, ali je sunce brzo zalazilo i plašio sam se da ću da izgubim ovu divnu refleksiju, te sam samo uperio i okinuo. Ukoliko niste u pomenutoj frci, u ovom slučaju podesite balans na “senku” (shade), što je na vašem aparatu najčešće predstavljeno ikonicom koju možete videti ovde s desne strane…

…a ukoliko ste na ovaj post naleteli sa zakašnjenjem, nadam se da kao i svako prosečno srpsko domaćinstvo imate Photoshop kod kuće. Jednostavno, otvorite fotku, idite na Image-Adjustments-Hue/Saturation (ili iskoristite prečicu Ctrl-U), prebacite se u padajućem meniju sa “Master” na “Blues”, i igrajte se malo više smanjivanjem vrednosti “Saturation” i malo manje povećanjem vrednosti “Lightness”, dok ne dobijete rezultat koji godi vašem oku. Naravno, morate paziti ukoliko je vaše dete nosilo plavi skafander, ali u ostalim slučajevima rezultati su više nego zadovoljavajući.

Haiku zimskog dana

Grtalica zaobilazi moju ulicu
glas joj čujem u daljini
negde gde je ulica većeg prioriteta
a pahulje se lagano spuštaju
kao trešnjin cvet

Razumem kako je čoveku...

uTRONjaše ga

I tako, odgledah još jedan nastavak…

Već neko vreme mi HBO GO na svojoj naslovnoj stranici nudi da pogledam “Tron: Legacy”. Odolevao sam, brat bratu više od mesec dana, i konačno se nakanio sinoć. No, da bi utisak I'm going to have to put you on the game grid.bio objektivniji, veče pre sam odgledao original, izdanje povodom dvadesetogodišnjice – ispeglano ne u smislu u kom to rade Lucas i Spielberg, gde se četkicom iz scena uklanjaju oružje i cigarete, već samo s pročišćenim zvukom i slikom prilagođenim malo boljim uređajima od VHS-a i televizora s katodnom cevi.

Utisci… Eh. Dugo sam se razmišljao da li da ih skockam u vidu posta ovde. Pokušao sam da se izmaknem sa strane i pogledam na sebe i svoj način razmišljanja. Možda sam omatorio, te ne umem objektivno da sagledam bilo šta novo, već sam uleteo u modus operandi penzionera sa Kališa i sve što znam je da sedim na klupi, trolujem na novitete i kukam kako je u moje vreme bilo bolje.

No, onda ugledah Grbin post o eventualnom nastavku “Blade Runnera” i shvatih da nisam usamljen na svojoj klupici…

Nastavite sa čitanjem… “uTRONjaše ga”

Do kraja sveta

Ne znam da li je ikada pre ili posle skupljena jača ekipa za neki soundtrack…

Wima Wendersa sam, kao i većina njih van nemačkog govornog područja, primetio kada je izbacio “Paris, Texas“. Mogu sad da se pravdam kako me je privukla muzika koju je radio Ry Cooder, ali za to sam morao da sačekam još dve godine i sasvim drugi film, “Crossroads“. Kao Omottrinaestogodišnjak, išao sam da gledam PT prvenstveno zbog Nasstasje Kinski… Oooovaj, zbog njenog glumačkog umeća, naravno.

Iako je Wim snimio još četiri filma u međuvremenu, sledeće što sam pogledao bio je “Until the End of the World” iz 1991. Koji me je potpuno oduvao. Svet pred apokalipsom, cura koja se izgubila na putu i sreće tipa koji snima svet oko sebe čudnim uređajem, kojeg pokušavaju da se domognu sve moguće obaveštajne službe. Malo SF, malo road movie, odličan William Hurt i pored njega Sam Neill i Max von Sydow koji su, a šta drugo nego odlični kao i uvek. No, ovo nije priča o filmu – da vam ne kvarim eventualni doživljaj spoilerima, uzmite pa gledajte. Ovo je priča o vanserijskoj muzici…

Nastavite sa čitanjem… “Do kraja sveta”

Evolucija malog ekrana

Pre tačno 86 godina, otvorena je Pandorina TV kutija.

John Logie Baird, škotski pronalazač, demonstrirao je svoj patent članovima Kraljevske institucije i reporteru časopisa The Times u svojoj laboratoriji u Sohou. I tada je sve počelo…

Fotografija prvog TV prenosaBaird do tada nije imao mnogo sreće sa pronalascima. U svojim dvadesetim godinama pokušavao je da napravi dijamant grejući grafit, što je jednom dovelo do gadnog kratkog spoja i nestanka struje u celom Glazgovu. Bio je tu i pokušaj plasiranja brijača od stakla, koji je, doduše, bio otporan na rđu, ali se prečesto lomio da bi mogao da dosegne komercijalni uspeh. Izgledalo je da će se ista stvar desiti i sa televizijom kada je pre pomenute demonstracije pokušao da dobije malo publiciteta – urednik vesti Daily Expressa je rekao jednom svom službeniku: “Zaboga, siđi na prijemno odeljenje i otarasi se ludaka koji je tamo. Tvrdi da ima mašinu koja omogućava bežično gledanje na daljinu! Pripazi se, moguće je da ima nož sa sobom!”.

Slika koju je Baird demonstrirao bila je daleko od prihvatljive za današnje pojmove – 30 vertikalnih linija, sa 12,5 sličica u sekundi. No, čovečanstvo do tada nije videlo ništa slično…

Nastavite sa čitanjem… “Evolucija malog ekrana”

Kradljivci svih zemalja, ujedinite se

Ovih dana navršava se 25 godina kako je izašao singl Smithsa “Shoplifters of the World Unite”.

Morrissey je više puta tokom godina pomenuo da mu je ovo omiljena pesma benda. U nekim delovima podseća na pesmu T.Rexa “Children of the Revolution”, u drugima na “The Boys Are Back In Town” od Thin Lizzy – nije začuđujuće jer i Morrissey i Johnny Marr obožavaju rad Marca Bolana i Phila Lynotta. Možda jeste tako, možda nije… uostalom, utvrdite sami:

Pa dobro, neki kažu i da njihov “Money Changes Everything” liči na Ferryjev “The Right Stuff”… možda zato što je matori Brian veoma cenio Marrovo kompozitorsko umeće, pa ga je zamolio da mu, uz sitnu nadoknadu s par ništica, Johnny prepusti muzičicu za njegov budući veliki hit. To je bio i jedan od razloga raspada Smithsa, no to je već druga priča.

Nastavite sa čitanjem… “Kradljivci svih zemalja, ujedinite se”

Vino točim, a vino ne pijem…

Na današnji dan, pre 93 godine, ratifikovanjem Osamnaestog amandmana na Ustav Sjedinjenih Država ozakonjena je prohibicija.

Razni skupovi trezvenjaka, kao što su American Temperence Society, udruženja žena, Ma ja vas ne bih ljubio ni pijan...crkvene organizacije i slično s radošću su dočekale ostvarenje sna za koji su se godinama borili. Uverenje da je konzumacija alkohola uzrok bukvalno svog kriminala motivisala je nekoliko gradova da na dan stupanja amandmana prodaju svoje zatvore. U svom poletu, trezvenjaci su angažovali razna piskarala da prilagode razne delove Biblije koji imaju referencu na alkoholna pića, tako da su pali predlozi da je Isus konzumirao sok od grožđa, a stih “uzmi malo vina zarad dobrobiti utrobe ti…” tumačen je da vernici treba da utrljaju malo medicinskog alkohola na abdomen.

Istu radost, samo iz drugih razloga, ispoljile su distilerije u Kanadi, Meksiku i na Karibima, koje su drastično povećale proizvodnju, što zbog posetilaca koji su išli tamo na vikend opijanja (kao što narod iz zapadne Srbije uskače u Bosnu da natoči gorivo), što zbog ilegalnog izvoza za SAD.

Nastavite sa čitanjem… “Vino točim, a vino ne pijem…”

Analogni antiradar sistem

Na današnji dan, pre 63 godine, RCA je svetu prezentovala 7-inčnu gramofonsku ploču od 45 obrtaja – popularnu “singlicu”.

Priča o nastanku singlice je vrlo zanimljiva. Naime, ranije su se koristile raznovrsne The Cure - The Caterpillardimenzije ploča, od 7 do 15 inča, a brzina je varirala od 60 do čitavih 130 obrtaja u minuti (što ste prilagođavali obrtanjem ručice, jel’te), dok se nije ustalila na standard od 78 obrtaja pojavom električnih gramofona, koji je potrajao od dvadesetih, pa sve do kraja četrdesetih godina prošlog veka. Čak ni tada niste bili sigurni da je puštena muzika verna odsviranom originalu, zbog razlike u frekvenciji naizmenične struje koja je napajala gramofone u Americi (60 Hz) i ostatku sveta (50 Hz).

Uglavnom, isterija modernih ploča počinje 21. juna 1948. godine, kada je Columbia Records na konferenciji za medije predstavila longplejku i definitivno utemeljila vinil kao medij. Dvanaest inča u prečniku, brzina obrtaja 33⅓, kapacitet od 20 minuta po strani. Legenda kaže da je njihov glavni inženjer kurtoazno pozvao glavnog konkurenta, kompaniju RCA Victor, u posetu laboratorije pre same konferencije, kako bi ih upoznao s novom tehnologijom. Tadašnji glavešina RCA, David Sarnoff,  zahvalio se po obilasku, a onda je pohitao u svoju laboratoriju kako bi naložio ekipi da smesta revitalizuju projekat koji je bio dobro čuvana industrijska tajna punih 10 godina.

Nastavite sa čitanjem… “Analogni antiradar sistem”