Engrpski jezik

Jeste li kad čuli taj jezik? Niste? Biće da jeste, samo ako imate televizor ili ste ikad u poslednjih deset godina ušli u neku prodavnicu. I ne samo da ste ga čuli, nego vaša deca verovatno tim jezikom već govore. Ili će govoriti. Tugo jesenja zimska.

Koliko me ima danas - zapita se Komšija kad smo se najeli gulaša iz kotlića i prešli na vino, a sve pod orahom...Moj Komšija je samozvana jezičara, baš da ne kažem negovatelj jezika. Mnogo pre nego ja, primetio je da jezik govora i pisanja ne pripada onima koji su školovani da se nazovu stručnjacima u toj oblasti, nego svima koji misle (ili bar govore i pišu) na tom jeziku. Dao je sebi u zadatak da ispaljuje mentalne strelice na svakog ko pokušava da ga natera na bilo kakvu paušalnu misao, a kamoli na ikonografiju mediokriteta.

Komšija čak ponekad i tiho popizdi za naš račun, iako mu malo ko daje za pravo, a tek je malo onih koji su spremni da poslušaju, razmisle i shvate. Pošto je premalo ljudi oko mene koji se iole trude oko jezika, a kamoli da ga neguju, a tek na tako šašav način, trudim se da ispratim sve.

Engrpski, ili kako to Komšija naziva, “engrbian” (taman da zazvuči kao da ima veze sa mnom), provaljen je na blogu koji on vodi na engleskom jeziku još od doba dok je boravio Tamo Preko. Sad kad se vratio, još je luđe: nova perspektiva se pretvorila u novu dimenziju: čovek uočava ono što mi uzimamo zdravo za gotovo.

Žao mi je što nemam kapacitet da ignorišem te tekstove. Ama, kad bih makar imao hrabrosti da se usprotivim tezama koje i Komšija ima običaj da udene između redova. Ne zbog utuka čoveku sa kojim je zadovoljstvo stupiti u raspravu, nego zbog klasičnog poricanja da je kolonizacija srpskog jezika stranim rečima načinila najveću štetu otkad srpski jezik postoji. Ovo što se sada dešava u srpskom jeziku nije se dešavalo ni pod Turcima ni pod Marijom Terezijom. Biće kasno kad shvatimo. Poricanje je jedino preostalo kao metod pre nego što se pomirimo. Što se mene tiče, pomiriću se sa tim kad crknem.

Neću da širim priču. Ako znate engleski dovoljno da umete da čitate između redova na tom jeziku, čitajte sami. Ako ne znate engleski, ima Komšija svašta nešta i na srpskom, a što se takođe tiče jezičarenja – pogotovo komparativnog. A kad iščitate leksikon pod naslovom “Vodič kroz običaje severnoameričkih plemena na prelomu vekova“, možda će vam Amerika ogaditi. Kao što bi trebalo.

Za ljubitelje SF-a, ima Komšija i neka iznenađenja. Tamo na matičnom sajtu su prevodi na engleski. Ja, pak, navijam za održanje materijala na srpskom. Moraću da mu predložim da preda nešto Suštini pasijansa na čuvanje i čitanje…

Ako vam ništa od ovog nije jasno, uhvatite mog Komšiju na Suštini pasijansa. Bez brige: prepoznaćete ga među najaktivnijim komentatorima, od one sorte što ima svoje mišljenje koje nije nužno u skladu sa mišljenjem autora teksta.

P.S. Umalo da zaboravim: to “komšijanje”, sve sa kapitalizacijom, virtualna je pojava, objasnio sam još onomad. Koliko mi je daleko? Hrabriji bi smeli i biciklom, eto toliko je daleko, eeee, blizu. Nije nas ni Atlantski okean omeo u druženju, pa neće ni 55 km puta od kuće do kuće. Vidimo se ponekad. Nažalost, ne dovoljno često.

(Via)

Može i balon

… ako nema ništa bolje, a hitnja je velika.

E, znaš ono kad je bilo bombardovanje i to. I sad pazi, ortaku jednom tu iz kraja, riknula gumica za kasetofon. Ma, znaš ga, bre, nosi stalno džitru u nekoj zelenoj futroli. Viđ’o si ga garant. E, sad, pazi foru. Lik ne može da nađe nigde gumicu tu za kasetofon. Fora je što nema gde nije tražio, al’, bre, to bombardovanje, pa niko ne radi i tako. Smorio se k’o Džej na basketu. I sad fora je što je lik nekako provalio da mu pasuje ono na kraju kurtona, ono gde piše made in usta. E, i sad… Kako nisi vid’o gde piše to? Pa, kad nikad nisi odmot’o kurton do kraja, jebote. I sad, fora je da taj obruč, prsten, štaliveć tu na kraju fino obreže i onda mu služi k’o gumica za kasetofon. E, frka je što to drži dandva i moraš da staviš novu. Imao on tako dvatri kurtona da mu se nađe, da zameni. E, ali je fora kad je presušio, pa otiš’o do kioska da kupi nove i sad kaže onoj ribi što radi unutra “je l’ imate kurtone?”, a ona kaže “nemamo”, a on pogleda onako izlog i pita “poslužiće mi i ovi baloni, dajte mi dva komada hitno”. Fora je kad se riba ta u kiosku zaprepastila k’o Đelić sad kad je čuo da je dao ostavku.

Smeh očaja

Što te ne ubije, čini te jačim, kaže narod. Lomim prste i sve nade ulažem u jadnu nadu: ako moje dete preživi odrastanje, Musa Kesedžija će oglasiti potrebu za posestrimom vilom. Sa iskustvom, dakako.

Ognjen već sedmi dan ima temperaturu. Ništa veliko, ali i ništa drugo. Niti curi nos, niti kašlje, veseo je, ništa ga ne boli. Ali stalno nekih 37 sa tri-četiri, i ponekad, a obavezno noću, temperatura skoči i na 39. Lokalni dom zdravlja ima ugrađen alarm Ognjen approaching (iz već opisanih razloga), a doktorke su već iskusne u izbegavanju davanja bilo kakvih mišljenja (omiljena rečenica je Skidajte temperaturu pa vidite), pa nemamo kud nego da tražimo drugo rešenje. Danas smo ga našli u Bolnici za pedijatriju KBC Zvezdara Dr Olga Popović–Dedijer.

Šta će tamo biti – ne znam, idemo u 17:00. Ali radoznalog me majka rodila, pa sam informacije potražio po Internetu, inače noćnoj mori naših (nadobudnih, nesposobnih i nezainteresovanih za bilo šta osim titule) lekara. Adresa je http://www.kbczvezdara.org/?p=81. Bolje da je nisam našao.

Nota bene: sledi crnohumorna zabava. Molim one sa slabim nervima i/ili hipertenzijom da prestanu da čitaju ili da popiju lek.

Svi spremni? Niste, ali nema veze. Idemo!

Narode moj, čujte i počujte! Kliničko – bolnički centar Zvezdara urbi et orbi, celom svetu, svih Eratostenovih 40 hiljada kilometara u obimu, ama i zadnjoj planetarnoj rupi sa dial-up Internet konekcijom, ponosno predstavlja: Bolnicu za pedijatriju Dr Olga Popović–Dedijer!
Nastavite sa čitanjem… “Smeh očaja”

Upravljanje uređajima pomoću glasa

Rekao bi čovek da su dijalekti odlika samo sopstvenog jezika. E, pa nisu. Moja rođena ćerka je pravila predstavu imitirajući najmanje dvadeset naglasaka engleskog jezika kada je išla u osmi osnovne. Eno je, danas studira engleski…

Ovako su prošla dva Škota:

A u zimu 1996, zadužim ja dvojicu Engleza iz severne Engleske da im budem domaćin tokom trodnevne posete firmi u kojoj sam tada radio. Od susreta na aerodromu do rastanka na aerodromu, bili su moji non-stop. Izvinjavam se ja njima tako na svom tarzan-inglišu; kažu da potpuno razumeju šta govorim, za razliku od mnogih sa kojima redovno sarađuju. Veli jedan, Raymond, “a ti mene slobodno uspori ako me ne razumeš”. Kažem mu da to neće biti problem, jer mogu da razumem manje-više svaki naglasak Ujedinjenog kraljevstva osim koknija – mada se trudim da pratim “Only Fools and Horses” bez titlova. “Cockney? What seems to be problem there?“, reče Raymond, “I don’t understand it either! Only fools and horses? I can’t understand a bloody word of it!

Nume da karta…

… a mnogo voli.

negde u Italiji... a možda i nije tamoVidi vako. Nabaviš Champioship Manager. U stvari Football Manager. U stvari Champ… E, jebomečvorak ako znam. Koja sam ja budala. Nema veze. E, fora je što sam ga uzo jer su ga falili da ima sve te timove sveta, sve igrače. Saso mange. Šesta norveška liga, druga srpska,… Sve, te fore, bre. I sad odeš u kladionicu i nađeš neke levate, neke parove za koje niko nikad nije čuo. Svega toga ima u kladionici. Fora je da bude dobra kvota. Evo, na primer ovaj Castel di Sangro, nkdčuo. I ovaj drugi, Salernitana, njega kao znam. E, i pustiš ih na kompu u ovom menadžeru da se rokaju. Pazi, ne treba da igraš utakmicu ono ko klinci kad drkaju one džojstike, štaveć. Samo pustiš da se igra utakmica. U tome je fora. To traje minudva. Fora je sad u tome što su ovi nabiflali sve prave igrače, sve njihove fore, šta znaju, kolko je brz, kako ševa, skače, ono igra glavom i to. Utegli su sve ko fiću za tehnički. I pustiš da igraju. Ne jednom. Pustiš des puta.  Sto puta. To je malo smor. Ko deda-Mraz u proleće, jebote. Moraš stalno da klikćeš ono again. E, ali fora je da staviš ko je domaćin, a ko igra u gostima. I to ima veze. I onda vidiš koji od njih pobeđuje. I na njega se onda kladiš. E, i tako vežeš dva-tri para i sve ti se to množi, sve te kvote. Brate, pa šta misliš odakle meni repa za letovanje.

Pohvala jeziku

Roditelji su nas naučili da započete poslove završavamo. Ali, život nam stalno pokazuje da to pravilo ima izuzetaka. Možemo li da naučimo da ih (na vreme) prepoznamo?

Katastrofa našeg obrazovnog sistema uokvirena je činjenicom da će ocena iz bilo kog predmeta uvek biti direktno izobličena ocenom iz matematike (u moju stručnost da na ovu temu govorim nemajte sumnji, jer sam jedan od retkih zverova koji je bio u zoni pozitivnih mutacija). Sve druge predmete, na ovaj ili onaj način, pokušava naše školstvo matematizirati. Utehe nema u činjenici da nismo jedini: scena iz filma Društvo mrtvih pesnika, u kojoj profesor Kiting viltmanovski cepa matematizirani Uvod u Poeziju, govori o tuđim stranputicama. Hemija Varijetet Homo Sapiensa u potrazi za zdravim razumom u osećajnosti: profesor Kitingima jednačine koje valja izjednačiti; istorija ima datume, količine armija i vrsta naoružanja; geografija statističke podatke o natalitetu i mortalitetu, količinama uranijuma (Kongo!) ili molibdena (Mačkatica kod Surdulice!); a da li veronaučnici još uvek prebrojavaju anđele na vrhu igle ne bih znao.

A suština katastrofe potiče iz suštine matematike, jer matematika nije nauka, ona je potpuno veštački artifakt, alat nauke zasnovan na nekoliko dogovorenih premisa, iz kojih slede konsekvence koje se ne mogu ni tačnim ni netačnim pokazati (za detaljnije upoznavanje sa situacijom, ako baš morate, pogledajte ovde). Dobar matematičar je, dakle, prividno vešt mađioničar, sa tom razlikom što matematičar, pored toga što možda vara druge, možda vara i sebe. Zato nikada neće doći trenutak da profesor matematike kaže koju neafirmativnu reč o predmetu, da ukaže na loše, da govori o pogrešnom, jer to nije moguće, niko o istinitosti matematike ništa ne zna, niti može znati. Matematika je čardak ni na nebu ni na zemlji, što je strašna tajna koju esnaf krije komprimovanu u simboličke oznake parajezika. Dugoročno usporenje rasta fizike, koje nastupa posle eksplozivne Ajnštajnove faze, upravo potiče iz činjenice da su se fizičari uhvatili u koštac sa tajnama koje se moraju matematički opisivati (to jest nagađati), jer je tek ovih dana tehnološki razvoj omogućio eksperimentalne provere.

Ako nikada niste ostali bez teksta, sada je šansa!

Nastavite sa čitanjem… “Pohvala jeziku”

Istorija engleskog jezika za deset minuta

Istina, ovaj snimak nije za one koji ne razumeju engleski malo bolje; potrebno je da poznajete finese engleskog da biste razumeli ovaj klip u punoj meri. Kako god, ne mogu da odolim: iako je sadržaj konotiran kao blesava šema dešavanja, ovo je deset minuta koje ćete provesti pametno, jer ćete naučiti nešto.

Juče smo Igor i ja otkrili novi sinhronicitet: sadržaj klipa ima veze sa naslovnom temom sledećeg broja National Geographica. A ta tema je… E, pa sačekaćete da izađe novi broj; nećete se razočarati.

In memoriam: Petar Kralj (1941-2011)

Radmiloviću, stiže ti tvoj dragi naliv-Pera. Razveseljavajte zajedno one na nebu. Mi ćemo malo tugovati, pa idemo dalje…

Upravo sam saznao za vest da je danas preminuo Petar Kralj, dramski glumac.

Petar Kralj (1941-2011)

Mnoge sjajne uloge. Upravo se prisećam furioznog kraja pozorišne predstave “Mefisto” Klausa Mana u Jugoslovenskom Dramskom, scene koja ne može da se prepriča.

Ali, bio je i ostao genije tumačenja poezije. Njegova interpretacija pesme Santa Maria della Salute je, izvesno, najviše što se moglo glasom učiniti nad jednom od najvećih pesama napisanih na srpskom jeziku. Dotače čovek misao Laze Kostića bolje od svih.

A pesme Brane Petrovića… E, to je posebna priča. Ovo je savršeno:

Slava ti, majstore.