Je l’ tu Milenko, sunce mu jarko!

Gadno se ovaj napenalio na Milenka…

“Ali ni ja nisam kišnicom krštavan!…” Sarcastic smile “Nemoj da misliš da sam ja toliko elastičan da me ti hipnotišeš, Milenko!” Disappointed smileSurprised smile Car, kralj i bog! Open-mouthed smile

Čašice subotarke

Antologijski komadić Winking smile

“Ja sam više ljubimac turšije!…” Legenda!… Rolling on the floor laughing

Kako radi vodenica

Ovo nema potrebe komentarisati, zar ne?… Da ne ispadnem ja tu nekakvo čeketalo.

Eto. Fundamentalija. Da se napuni mučanj.

“A ranije, kad smo bili nekulturni, … Nemoj mene da gledaš!” Just kidding

Ceđenje suve drenovine

Citat dana, ovog puta aftamacki dok ja već pijuckam nešto hladno i alkoholisano na terasi fazanerije pokraj Uba, dolazi od mog Komšije °. Kad sam pročitao jednu repliku u grupi Oldwave, napisao sam mu ovo: Neću te ni pitati za dozvolu. Ovo će da ode na Suštinu pasijansa kao citat dana. A ti mi posle fakturiši kraljeve AKA royalties. I tako mi to već godinama.

Da ne postoji, trebalo bi ga izmisliti.

Zlikovci! Izdajnici! Strani plaćenici! Hohštapleri, i to belosveCki! Prodavci šargarepe na štapu! Babojepci! Šušumige! Kriminogeni faktori ovog napaćenog društva! Nosioci veneričnih oboljenja i raznih drugih ničim izazvanih sankcija! Poliglote! Mikrocefali! Probušeni ventili! Crkla vam boš pumpa na uzbrdici dabogda!Elem:

…Uostalom, iz prazne glave teško izlazi puna rečenica.

Dragan Nedeljković,
jezičara (po vokaciji)

 

Red je da pomenem i to da je ova tužna i notorna činjenica bila izrečena kao reakcija na moje pisanje o onom mamlazu koji je odredio da mostovi razdvajaju.

 

Nastavite sa čitanjem… “Ceđenje suve drenovine”

Razdvajanje, spajanje

Gospodo političari, način na koji silujete srpski jezik mi se gadi.

Ovo sam čuo nekoliko puta u prethodnih nekoliko dana, i to usput. Šta bi bilo da sam još i gledao neke vesti, pitam se. Uglavnom:

Ponavljaj za mnom... Reke razdvajaju. Mostovi spajaju. Reke razdvajaju. Mostovi spajaju.

 (bla bla bla) …preko mosta koji razdvaja severni i južni deo Kosovske Mitrovice….

 

Gospodo političari, pričate gluposti. Reke razdvajaju, a mostovi spajaju. To je toliko jednostavno razumeti da je dodatno objašnjenje izlišno.

Kada budete naučili razliku između razdvajanja i spajanja, možda čak i postanete sposobni da rešite probleme za koje ste zaduženi.

Kreteni.

Ne marim da pijem, reče on

Vladislav Petković Dis (1880 - 1917)Osladilo mi se da lovim vinsku poeziju. Čak mi žao što sad nemam dovoljno vremena da preturam po biblioteci. Ali, mogu po sećanju.

 

Večeras ćemo se setiti Vladislava Petkovića Disa, njegovog burnog i kratkog života, kao i njegove možda najbolje vinske pesme.
Ko bude pametan i dobar, čeka ga i nagrada na kraju priloga.

 

Vladislav Petković Dis:
Pijem

Ne marim da pijem, al’ sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al’ kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak’o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: “Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće.”

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeći da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

Nastavite sa čitanjem… “Ne marim da pijem, reče on”

Glava 13: Kraj

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

Skotovi su završili kako im sleduje, a ježić i dalje izbegava politiku.

Glava 12: Ježev odgovor

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
– Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
– Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

Trojica bukača su dobro i prošla. U politici je uobičajeno žrtvovanje ovakvih jadnika...

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)