Uz prevod Ajnštajnovih radova

Ne želim da samo uzmem pare i pobegnem. Ne želim, iako bi tako bilo najpametnije.

Negde oko ovogodišnjeg Sajma knjiga svetlost dana je dočekala knjiga Teorija relativnosti, zbirka naučnih, naučno-popularnih i esejističkih radova Alberta Ajnštajna. Knjigu je objavila Akademska knjiga iz Novog Sada, u ediciji Physis. Prevod sa nemačkog i engleskog obavili su pok. dr Božidar Aničin, dr Vukota Babović, Ljiljana Matić… i ja. Prikazati kompilaciju nije lako, pa taj posao ostavljam za kasnije. Ovom prilikom pričam o mojim prevodilačkim utiscima.

U neobičnoj sam poziciji: prvi put u životu sam prevodio, a prevodio sam misli najbriljantnijeg fizičara ikada rođenog. Voleo bih da ono što želim da kažem o prevođenju ima opšte značenje, a opet znam da je moje iskustvo i preusko i previsoko da bi apriori moglo da pomogne, recimo, prevodiocima trenutno-popularne ženske erotske literature. No, svejedno: nelopovska škola za prevodioce ne postoji, jer ne može da postoji. Stoga je svako iskustvo dragoceno, koliko god posebno bilo. A moje je bilo baš posebno.

Pre nego što se bacimo na moja zapažanja, želim da se zahvalim ekipi Pasijansa na pomoći koju mi je pružila tokom prevođenja. Služili su verno i bez roptanja i kao stručna teorijsko-praktična pomoć i kao rame za plakanje. Posebno, želim da zahvalim Komšiji jer njegovi uporni i lucidni komentari, koliko god ponekad bili naporni, zaista pomažu da se čovek trgne i pripazi šta govori i piše. Hvala, narode! Smile

Nastavite sa čitanjem… “Uz prevod Ajnštajnovih radova”

Koliko poznajete jezik imperijalista? Možda idiome?

Jeste li čuli za Mental Floss? Lik ide u krajnosti da bi objasnio faktografski momenat svog rada, što se često pokaže kao zanimljivo. Ovog puta, ilustracije radi, lik istražuje poreklo nekih popularnih idioma.

Izvinjenje posetiocima Suštine pasijansa koji nisu vični engleskom jeziku do te mere da im ovo palamuđenje postane jasno.

Школа лошег превода: колоквијум

Имали сте довољно времена да вежбате, а имао сам и ја. Треба радити, што увек тешко иде, осим ако наиђе надахнуће. Наишло је кад сам схватио да је моја муза Глугеније Свемогући лично.

Јер, кад се преводи поезија, песници се даје слобода. Песничка. Треба замахнути слободно, са бар онолико слободе колико је песник дао себи. И онда иде.

“Мачији народ (производња паљбе)”

Прати ове очи тако зелено
могу да зурим хиљаду година
хладнијих од месеца
Био је тако дугачак
А ја сам производио паљбу
са бензином.

и тако, зури целу једну Миленију Nastavite sa čitanjem… “Школа лошег превода: колоквијум”

Neočekivani slučaj građanina Ricard(u)a

Trener fudbalskog kluba Crvena Zvezda je rešio da, za početak, trenira… pravopis.

Dakle, Ricardo Sá Pinto je potpisao ugovor i postao trener fudbalskog kluba Crvena Zvezda. Grlili se, ljubili se na aerodromu, koliko smo videli sportski direktor kluba je i torbe gurao; no, dođe vreme za prvu konferenciju za novinare. Posle početnog ispitivanja snaga, moje omiljeno nacionalističko đubre, Večernje novosti*, javlja da je Ricardo Sá Pinto izjavio sledeće:

Sa Pintu traži.

Rekao bi čovek, dobro. Traži da ga tako zovemo, pa neka mu bude. Nije da traži da ga zovemo Jan Vennegoor of Hesselink. Malo nam zapetljava padeže, pa šta. Snaći ćemo se. Samo da Zvezda pobeđuje, lako je za drugo. Čudno jeste što Novosti pišu da Sa Pinto zahteva da ga zovemo Sa Pintu, ali oni su jadni nesrećni ionako.

No, u nastavku Večernje novosti odmah poentiraju:

Nastavite sa čitanjem… “Neočekivani slučaj građanina Ricard(u)a”

Subkontrabas saksofon

Niste čuli za dotični, hm, instrument? Sto godina mladosti, uvek ima vremena da se nauči još ponešto.

Kažu da instrumentalisti na tubi i fagotu trpe psihičke posledice zbog izloženosti lobanje niskofrekventim vibracijama tokom višegodišnjeg redovnog sviranja (a bez redovne vežbe, nema virtuoznosti). U ovom slučaju, šta ja znam, meni pre liči da treba da si već podilejisao da bi uopšte pokušao da sviraš na ovom sulundaru.

Зен, распонтанисан

Зен де Кок ван дер Берг Бренкелен Брандлихт је спазио на пушкомет како му се примиче Мелентије Салашевић, девојачки шпицнамет Салашев, и упутио се право мимо њега, све меркајући хоће ли овај покушати да се претвори да га није приметио и као случајно прећи на другу страну улице. Овај се, пак, задубио у своје мисли, нешто причао сам са собом.

Да није шенуо? – помисли Зен. Јер зна се, ко прича сам са собом (а и кухињом), или је луд или зида кућу. Кућу је довршио… оно, можда прича на мобилни, ал’ не држи ниједну руку на увету.

– Добар дан, Салашевићу!

Салашевић се примаче, прочепрка прстима по џепу и нагло показа да је приметио Зена.

– О, добар дан, Зене де Коче ван дер Берже Бренкелене Брандлихту, куд смо се то запутили овако недељом пре ручка?

Као што је Зен крајичком ума и посумњао, један од Мелентијевих зуба је био плав. Аха!

Nastavite sa čitanjem… “Зен, распонтанисан”

Једна од пре: 58 сантиметара

Ова данашња омладина има један до два-три добра односа према фотографији. Парола гласи “фотка, или се није десило”.

То је нов, здрав приступ документаристици – дигитално је, дакле практично бесплатно (кад сте се већ изули за фоткалицу), само од себе зна кад је било, јер памти датум и време, опаљивајте дакле и качите на фејса, нек се зна кад је и шта било, ко је на којој журци бацио пеглу, колико се нанизало празних флаша, коме су се распарале чакшире где треба… до те мере да вам више не верују кад нешто причате, ако нема фотке да то документујете.

Ово ће можда докрајчити традицију ловачких прича, нема више оног “очи му биле оволике”, да видимо фотку или ти не верујемо, као да се није ни десило. Понесен тим, могу данас слободно да причам да ми је 28. априла берићетне 2012 био дугачак 58 сантиметара. Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: 58 сантиметара”