Neke drugačije knjige

Još jedan prilog sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovo je tekst o ljubavi prema knjizi.

Ova priča je prvi put objavljena u specijalnom novogodišnjem dodatku u časopisu PC #118, u januaru 2006. Tema tog izdanja je bila fascinacija Internetom u počecima primene. Međutim, za mene je to bila prilika da učinim omaž svom pokojnom prijatelju Bogdanu Lazičiću, čoveku koji je učinio ogroman uticaj na mene, a o čijoj tragičnoj sudbini sam saznao prekasno. Neke informacije u ovom članku su zastarele posle dužeg vremena, ali to je zaista daleko od svake poente.

Neke drugačije knjige....Čika Bogdan je bio jedan od junaka mog detinjstva. Iako slabog zdravlja, a po godinama bliži mom dedi nego mom ocu, kome je pomagao u bravarskoj radionici u kojoj sam voleo da smetam, bio je vrckavog duha i voleo je moje društvo. Veoma rano je prepoznao u meni sklonost ka knjigama, pa mi ih je donosio, jer sam rano naučio da čitam. Tetka Jucika, njegova supruga, radila je u gradskoj biblioteci, pa je birala za mene i neke knjige koje su prevazilazile moj predškolski uzrast. Oni su najodgovorniji za moju doživotnu ljubav prema knjizi, što je dar na kome nikad nisam uspeo da im se zahvalim kako dolikuje.

Nastavite sa čitanjem… “Neke drugačije knjige”

Ježić u magli

Kada sam vas sinoć uputio na animirani film “Rain Town”, pomenuo sam i film “Ježić u magli” (Yozhik v tumane, 1975). Do pre samo 24 sata, kad sam saznao za postojanje japanskog remek-dela i pogledao ga, ovaj ruski crtać je bio bez konkurencije u mom poimanju animirane umetnosti.

Sreća, pa youtube pruža i ovaj film na gledanje.

A još veća sreća, pa ne moram doista i da lupam glavu misleći koji je od ta dva filma bolji. I za jedan i za drugi film važi nešto što sam pročitao u komentaru jednog gledaoca:

Evo čemu animacija treba da služi.

Više ne mora da se kaže.

Potpuno i delimično besplatno

Jedna današnja vest me podseća na onu parodiju Indeksovo radio-pozorišta “Prodajem papagaja s greškom”. U toj vesti, saopšteno je da jedan internet provajder svim klijentima pridošlim u ovom mesecu obezbeđuje nekoliko meseci potpuno besplatnog Interneta.

Potpuno besplatno! Ama, p-o-t-p-u-n-o!Potpuno besplatno, boktemazo! Ne bilo kako besplatno, nego potpuno besplatno!

Šta je sledeće? Dok većina bude nudila nešto potpuno besplatno, pa se takva ponuda ispere od učestalosti i običnosti, pojaviće se neko ko nudi to isto baš baš potpuno besplatno. Iliti besplatno do koske. Radovan III bi rekao besplatno, u pizdu materinu. No, sad je moderan pristojan i beskrvni rečnik kome nas poučavaju razni PR poslenici; mora da bude fino. Ama, füno! Ich spreche anständig! Kom il fo!

Nastavite sa čitanjem… “Potpuno i delimično besplatno”

Tenis na krilu aviona

I vrapci znaju da ja za tenis ne dajem ni pet para niti se ložim na sve one teniske turnire. Uvažavam uspehe tenisera rođenih u Srbiji, ma gde oni uplaćivali poreze na prihod, i to je dovoljno. Ali, ovaj dečko iznenađuje.

Ne, nisam na kraj srca. Budite parlamentarni: zaista me boli uvo za taj sport. Ne uvažavam sportove kojima ne može da se bavi svako, a u tenisu ga baš preteraše sa svojim izigravanjem pripadnosti aristokratskom nivou društva. Pretpostavljam da je to i razlog što se nacija identifikuje sa tim sportistima. Pa, gde je bila nacija kad su oni trenirali tenis po skupom i preskupom satu trenera dok su se druga deca igrala, što inače i treba da bude posao dece?

Nastavite sa čitanjem… “Tenis na krilu aviona”

Optički kabl nije od bakra (sreća naša)

Jedna sveža vest me je podsetila na domaći slučaj od pre petnaest godina, kada su lopovi prevazišli sami sebe…

Bakar donesi, baba, BAKAR, ne optiku...

U vesti koju nalazim na sajtu B92, saznajemo kako su Gruzija i Jermenija ostale bez Interneta zbog 75-godišnje starice iz Gruzije koja je presekla optički kabl tokom skupljanja starog gvožđa, verovatno misleći da će moći da proda komad kao sekundarnu sirovinu.

Šta zna baba šta je optički kabl… Ludosti sveta nemaju granica…

U međuvremenu, dva podatka mi žuljaju mozak i ne mogu da protrčim bez komentara.

Nastavite sa čitanjem… “Optički kabl nije od bakra (sreća naša)”

Stigla knjiga iz Amazona

“Hoću svoj deo, nećete da me prevarite!”… “Ne može brže, jurimo trideset!”… “I ti ćeš tako kume, samo sutra!” – tako sam godinama doživljavao online kupovinu. Do jutros.

Posle ko zna koliko odlaganja, snabdeo sam se platnom karticom kojom mogu da plaćam na Internetu. Uzgred, to nije ona kartica za koju su mi u banci rekli da prolazi u takvim transakcijama (nije uspelo nijednom – na tačno pet mesta u zemlji i inostranstvu), ali da sad ne budem sitničav.

Jedne večeri sam lutao Amazonom, pregledao knjige koje su mi zapale za oko, pa se najzad i odvažio da naručim jednu. To do sada nisam radio: na moju adresu su do sada stizale porudžbine iz Amazona samo dvaput, oba puta DVD-ovi. Jednom je to bio film Europa Larsa von Triera, poklon kojim me je dobar drugar u pečalbi tada iznenadio. Drugi put, beše to Schumacherova verzija rok-opere Phantom of the Opera, kojom sam jednom iznenadio Jasnu (ala je bilo cike!). Ali, opet je dotični drugar kupio taj DVD za moj račun sedeći u Fritaunu, bože me prosti, samo zato što sam tad živeo u državi mimo sveta (kao da je sad bolje) i nisam mogao da učestvujem u globalnom platnom sistemu.

A sad knjiga. Najzad knjiga.

Nastavite sa čitanjem… “Stigla knjiga iz Amazona”

Rain Town

Ostajem u šoku nakon gledanja ovog animiranog filma. Prvi put gledam nešto što može da stane rame uz rame sa poezijom animiranog filma “Ježić u magli“.

Prekinite to što radite, nađite način da ostanete neprekinuti deset minuta, pa pokrenite ovo u režimu punog ekrana.

Nisam u stanju da pružim svoj komentar, pa ću se poslužiti komentarom prijatelja na čijem FB profilu sam ovo i video prvi put. Komentar je pisan na engleskom, a ja ću biti dovoljno drzak da ga prevedem u neobaveznom tonu. Imenjače, nadam se da je to u redu.

Živimo u čudnim vremenima. Umesto da žeženim zlatom platimo da bismo pogledali ovaj film, možemo da ga gledamo ne plativši žutu banku za to. Kako je to moguće? Lepota ovih razmera ne raste na drvetu.

Možda je moguće zato što lepotu ovih razmera nije moguće izmeriti na kantaru.

(Tnx Toda via FB)

Dvanaesti dan (?)

Kanim se već duže vreme da napišem reč o ovoj knjizi. Hvatam sebe kako ne želim to da učinim, a onda shvatam i zašto.

Izdanje izdavačke kuće "Alnari"Počelo je tako što sam jednog dana pre otprilike mesec dana  negde pronašao preporuku za čitanje knjige “Dvanaesti dan” Vilijama Gledstona. “Sve što ne znam ja, zna Gugao”, reče mali Perica: već minut kasnije sam čitao priloženi odlomak na sajtu. Imajući pozitivna iskustva sa izdavačem, kliknuo sam na korpu, kupio knjigu i nastavio svoj dan.

“Alnari” je, izvesno, agilan izdavač. Knjigu sam naručio online u petak uveče. Kurir je bio pred kućom u ponedeljak u podne. Uzeo sam je u ruke u pet popodne. Uz nekoliko prekida, računajući i jednu dremku u nevreme, knjigu sam pročitao do četiri ujutru.

E, pa baš i nisam morao.

Nastavite sa čitanjem… “Dvanaesti dan (?)”