Al’ ga potrefi

Mashup je tehnika uklapanja slike sa zvukom tako da izgleda kao da zvuk pripada slici. Ovo je najbolje dostignuće mashup tehnologije koje sam video.

Obaška što se apsolutno uklapa u sliku mog mišljenja o grupi sa slike.

 

Uto smo poučeni da se pesma ne zove “Ramo, Ramo”, nego “Ramu, Ramu”. Takođe, ja uto utvrđujem da je autor ovog mashupa Apostol, moj stari drugar sa Sezama. Ili, kako on beše imao običaj sam sebe da potpiše ispod viceva bez beze koje je tamo voleo da izmišlja: A%L 😀

Takođe, pokojni Ljuba Moljac je možda imao pravo o prirodi ove pesme, ali ona se ipak nije zvala “Ramo, Ramo, drži moj”. Bljak

P.S. Za one koji pomisle da ovo namerno puštam na godišnjicu Titine smrti: neće biti. Ovo sam okačio još 1. maja popodne, sve se nadajući da će kiša ipak stati. A Titinu smrt ćemo posebno. Vidimo se u 15:05.

(Via)

Verifikacija, pre svega

Dok svet ne može da odluči da li je najčuveniji dobitnik Nobelove nagrade za mir uspešniji kao komičar ili kao borac protiv terorizma, hajde da se pozabavimo problemom kvaliteta referenci na Internetu.

Ali samo posredno, kroz citat dana:

Šta se daje večeras u pozorištu?...

Problem sa citatima na Internetu je u tome što je teško utvrditi njihovu autentičnost.

Abraham Linkoln,
predsednik SAD

(Via)

Zakazala preskordicija

Ne pitajte mnogo. Znam da ste ovo već videli. Ovog puta imamo i titlove. Znam i da ćete kliknuti da gledate ponovo čim prepoznate o čemu je reč. A onda ćete kliknuti ponovo. Oni sa slabijim karakterom će pustiti ovaj klip i treći put uzastopce.

Ovo je, u stvari, najvažniji detalj jer apsolutno niste očekivali.

Ova fascinirajuća tvrdnja… Ajmo, klik:

Komentar u ovom slučaju zaista nije potreban. I zato molim za časak tišine.

Slatka tišina. Je l’ tako da prija? Uh, brate slatki…

Ama, gledajte vi ovo ponovo, nema veze. Ja odoh da lovim nove provale Zaharija Trnavčevića i Uroša Davidovića. Nyah-Nyah

‘De prolaziš češće puta

Pikanterija za subotnje prepodne: igrano-dokumentarni film “Pogledaj me, nevernice” Srđana Karanovića iz 1974. godine. Remek-delo, tačka.

Mogao bih da pričam svašta, ali samo bih davio. Odvojite 40 minuta, kliknite i pogledajte. Nećete zažaliti.

[EDIT januar 2012: film više nije raspoloživ, osim ovog dela od 9 minuta.]

Dok stigne do sekvence “film u filmu”, priča već ima toliki naboj da ćete uhvatiti sebe kako napeto iščekujete da saznate još neki detalj. A kakve rezultate prave naturščici, to je prosto nestvarno. Primer koji izdvajam je scena koja počinje na 9:45 – pandur objašnjava koji nož je najbolji za ubijanje… Majko mila… Confused smile A slika šinobusa koji klizi niz ravnicu (zapravo, ne klizi nego klampće i tandrče, ali malo pesničke slobode nije na odmet) je fenomenalna vizuelna metafora koju lako prepoznajem. Jednom ću vam pričati o tome.

(Via; tnx Igor)

Moja domovina

A šta tu ima veliko da se priča, reče autor i odreknu se dijaloga… Fenomenalna kinematografska minijatura Miloša Radovića iz 1997.

Auh, brate.

Postoji samo jedna loša misao koju ovaj film izaziva, iako to zapravo nije krivica autora. Elem, više je rečeno u ovih desetak minuta nego u deset prosečnih srpskih filmova iz poslednjih godina. A ako vam nije stalo do toga, uživajte u perfektnim kadrovima i ugledajte se na protagoniste filma.

Miloš Radović je važan čovek. Da iskoristim priliku i sad pomenem ono što sam zaboravio prekjuče: on je, takođe, autor one minijature “Iznenadna i prerana smrt pukovnika K. K.” u kojoj postoji… Jeste li prebrojali kadrove? Niste? Prebrojte ih sad!

(Via)

Omladina na selu zimi

Jedan od najboljih pakovanih dokumentaraca koje sam u životu gledao: Želimir Žilnik u akciji. Tačnije, u totalnoj akciji.

Svaki sekund vredi. Gledajte i slušajte pažljivo.

Moj lični favorit: onaj što izigrava Erica Burdona na oko 7:00 Peace I onaj na 8:50 što je sluš’o on tu kritiku… Smile with tongue out I da ne zaboravim onog što je dostigao zen. Party smile

(Via)

Ja hoću da vidim svet

Tekst koji je pred vama predstavlja veći deo teksta napisanog u jesen 2008. godine i objavljenog na blogu srpskog izdanja National Geographica. Kako taj blog više ne postoji, a do ove priče mi je prilično stalo, to je prenosim ovamo kao deo projekta arhiviranja tekstova.

National GeographicBio je novembar, prvi rođendan mog omiljenog časopisa. Naspelo mi, ne znam ni ja kako, da čestitam na poseban način: prelistavajući aktuelni broj i deleći svoje utiske sa malobrojnim čitaocima mog ličnog bloga. Pride, nisam mogao da odolim, a da usput ne prepričam ko je i kako prvi otvorio tek pristigli primerak.

To pisanje je dovelo i do poznanstva sa glavnim urednikom srpskog izdanja National Geographica; da preskočim detalje, jer ih je mnogo. Tek, Igor je očigledno vešt da namami druge da napišu nešto, što ga čini idealnim glodurom. U mom slučaju, pak, postoji i element “teško žabu u vodu naterati”… Ali, bilo je potrebno da postanem vinovnik jedne anegdote da bih najzad dopreo do odgovora na jedno pitanje. Reč je o tome da sam bio već zamislio da moje prvo pisanije na blogu National Geographica bude odgovor na jedno pitanje, ali još nisam imao ključ u rukama.

Elem: zašto volim National Geographic?

Lako je odgovoriti na deset stranica. Tragao sam za odgovorom u jednoj rečenici.

Nastavite sa čitanjem… “Ja hoću da vidim svet”

Čari subordinacije

Ma, komandni lanac je čudo! A kad se setim kakvi balvani su meni bili starešine u vojsci, ovi su još zlatni.

Stari vic dramatizovan u fenomenalnoj izvedbi. Obratite pažnju na dužinu kadra.

Fenomenalno.