Good bye, j-walkblog.com!

Juče je prestao sa radom jedan od najboljih blogova koje sam ikada video, a kamoli pratio.

John Walkenbach je, izvesno, najpoznatiji Excel guru na svetu. Tako sam i saznao za njega, tamo negde u ono vreme kada sam se bavio tim programom za račun firmi za koje sam radio i korisnika koje sam obučavao. Međutim, pre nekoliko godina sam saznao za njegov lični blog na kome je pisao o svemu što nije njegova osnovna delatnost.

Pošteno je reći da je sadržaj ovog bloga bitno uticao na moju ideju o pokretanju sopstvenog bloga. Daleko od toga da imam iste motive, ideje i namere, ali uporedivo je na nivou “što na umu, to na drumu blogu”.

Kraj posle 40.738 priloga za 3.287 dana. To je tačno 12,39367204 na dan...Uz najavu kojoj je malo ko zaista poverovao, J-Walk blog je juče prestao sa radom posle tačno devet godina. Beše prosto: autor je odavno najavo da će prestati da vodi blog ak oto prestane da bude zanimljivo. Po sopstvenim rečima, preliminarna ideja da to bude period od deset godina je skraćen za godinu dana, a jedan od važnih razloga tome je preseljenje aktivnosti  na Google+ profil. Poslednji post je objavljen juče u 14:49 po lokalnom vremenu u Arizoni, gde J-Walk živi.

Trebalo je ući pod kožu tom ludaku: ponekad tmuran, ponekad blesav do koske, a uvek ciničan i namrgođen u maniru prave dramske kulise koja odstranjuje nepoželjne iz priče, J-Walk će ostati najpre upamćen po svom dnevniku učenja da svira bendžo i prema apsolutnom animozitetu prema svakom religiozno orijentisanom bavljenju. Posebno je cinično naglašavao katoličke fundamentaliste, što je najzad nedavno objašnjeno činjenicom da je kao dete pohađao katoličku školu. A beše svega i svačega, ama baš. I ko je već bio strpljiv, mogao je da iskopa mnogo zanimljivih rasprava u komentarima; ekipa koja se tamo formirala je jedna od šašavijih koje sam video… Pravo sledbeništvo.

Blog će ostati živ, ako sam dobro skontao, do kraja meseca. J-Walk je obećao da će celokupan sadržaj pripremiti za offline čitanje, što bi moglo biti baš zanimljivo. Ako ne bude skuplji od 20 dolara, kupiću taj sadržaj.

Kao ptica

Ja sam jedan od onih koji se plaše visine. Čak imam frku od letenja avionom, mada nekako suzbijem taj strah. Ali, padobranci su mi posebno nejasni.

Verujem da adrenalinski udar deluje kao neka vrsta droge. Dalje od toga ne bih mogao da razumem porive ekstremnih sportista.

Mada, složićete se da su padobranci pioniri maleni za one koji koriste odelo za letenje

Dani ludaje 2011

Danas počinju Dani ludaje u Kikindi. Kiša će padati samo noćas, što je zgodno – ako već mora da bude kiše.

Neću da vam pričam mnogo: reč je o veselom okupljanju u karnevalskoj atmosferi; jedino doba godine kad građani Kikinde pozitivno polude (inače smo ludi zapravo). Umesto priče, spremio sam vam izbor od oko 120 fotografija iz moje lične arhive Dana ludaje.

Počinju Dani ludaje u Kikindi

Ne, fotke nisu ovde, nego sam ih postavio na Google+. Evo linkova (klikni na sliku ili tekst):

Prvi deo:

Arhiva Dana ludaje, deo 1/4

Nastavite sa čitanjem… “Dani ludaje 2011”

Kako iznervirati psa

Ovaj siromah je dospeo na ivicu nervnog sloma. Kako i ne bi, ovaj sadista ga provocira neprekidno…

Ono jeste, ni ja nemam bolje mišljenje o psima, ali ne bih mučio jadno pseto pričajući mu o hrani… Eventualno bih jeo pred njim… Angry smile

Kit ubica razgovara sa motorom čamca

Ovo je blesavo po definiciji, ali je, navodno, živa istina: Luna, kit ubica koji je živeo negde u blizini ostrva Vankuver (uginuo je 2006), imitirao je zvuk brodskog motora. Evo, ovako:

Biće da se ovaj siromašak, u nedostatku pripadnica iste vrste, zaljubio u čamac.

Još malo do sedam milijardi

Ako ste pratili pažljivo, onda već znate: veoma uskoro, verovatno pre isteka ovog meseca, biće nas sedam milijardi na planeti. Velik broj, ali još uvek održiv.

Sedam milijardi!Predlažem vam da posetite sajt 7 Billion People | 7 Billion Actions i da se malo zadržite čeprkajući po informacijama koje su tamo date. Ideja vodilja ovog mesta je humanistički princip da svako može da pruži nešto čime će doprineti održivosti. Dva su glavna cilja:

  • podizanje opšte svesti o mogućnostima i iskušenjima koja predstoje u svetu sa sedam milijardi žitelja;
  • inspirisanje vlada, institucija, privatnog sektora, akademskih ustanova i pojedinaca da preduzmu aktivnosti koje će izazvati pozitivni društveni uticaj.

Ima toga još na sajtu, baš da ne prepričavam očigledni sadržaj. Skrećem pažnju na brojač koji postoji na naslovnoj strani.

Stanje zabeleženo 4. oktobra u 16:16

Naučićete da nas svake sekunde ima bar još po troje: to je preko 250.000 novih duša svakog dana…

I da ne propustim da vas podsetim: National Geographic je celu godinu posvetio ovoj temi. Ispratite glavne priče na sajtu časopisa.

Sedam milijardi... Fotografija je maznuta sa sajta ngm.nationalgeographic.com bez ičije dozvole.

Sedam milijardi… Sedam milijardi. Znate li koliko je to sedam milijardi sekundi?

221 godina, 298 dana, 6 sati, 26 minuta i 40 sekundi.

Mnogo.

(Via)

No-no mačka

Ko zna šta je ovoj mački na pameti…

Naravoučenije: ako dobro podgojite svoju mačku, ona će početi da govori.

O svetlosnom zagađenju

Dva nezavisna događaja na istu temu bila su povod da vam skrenem pažnju na problem i da vas uputim da saznate više.

Najpre je, pre nekoliko dana, drugar žučno reagovao kad je u TV žurnalu “Evronet” video prilog o svetlosnom zagađenju, pa čuo preporuku da građani treba da idu ka jugu ako žele da vide pravo noćno nebo. “Zašto baš ka jugu”, zapitao je on.

A onda, juče sam zatekao prilog na blogu Scotta Kelbyja, čuvenog publiciste i fotografa, čoveka koji je jedan od najjačih evangelista digitalne fotografije na svetu. On sredom daje prostor gostujućim autorima da ispričaju neku svoju priču. Iako ovo ne činim često, sada baš zaslužuje: gost je bio Jim Richardson, fotograf National Geographica. U ovoj priči, Richardson je pričao o svom jednomesečnom putovanju kolima širom SAD u potrazi za posebno uverljivim fotografijama koje dokumentuju svetlosno zagađenje. Trebalo bi da pročitate tu priču.

Luk u Sent Luisu; senke se ocrtavaju na niskim oblacima neba koje bi trebalo da bude mračno. Autor fotografije je Jim Richardson, a fotku sam maznuo bez pitanja sa stranice bloga Scotta Kelbyja.

To nije sve: reportaža koja je poduprta ovom pričom objavljena je u izdanju National Geographica iz novembra 2008 (broj 25 u licencnom izdanju na srpskom jeziku).

Nastavite sa čitanjem… “O svetlosnom zagađenju”