Čakija Noris

Čak Noris je pao u mojim očima. Slovenci su to predvideli, pa su ga još letos potražili negde u brdima Bosne…

Gostoljubiv čovek taj Čak Noris… Tako hladnokrvan, tako moćan…

(Tnx Bane)

Ognjen

Sve sem fotona stari, samo je znanje uvek seksi.

Tokom šeste nedelje života, Ognjen je zakačio prehladu, koja je prošla, ali je stridor ostao. Bio je to prvi korak ka jednogodišnjem paklu, masovno popločan neznanjem i ignorisanjem, a tek retko nadom, stručnošću i toplom rečju. Iz pakla smo izašli sami, kao oštećeni psihijatrijski slučajevi. Ali smo izašli.

Brzo ću proći sitne korake koji su nas uveli u realnost sistema zdravstvene zaštite Republike Srbije: doktor opšte prakse konstatuje stridor, upućuje nas kod pulmologa na pregled; pulmolog na Univerzitetskoj dečjoj Klinici u Tiršovoj čuje početak upale pluća i prepisuje penicilin; doktor opšte prakse se čudi, ali ipak počinje terapiju; dežurni lekar u domu zdravlja se čudi kako ja (em vešto, em uopšte) presvlačim dete; dobijamo uput za ORL pregled; ne znajući odlazimo na Banjicu odakle nas vraćaju jer je dete suviše malo; popravljamo se i odlazimo na Institut za majku i dete gde lekar konstatuje laringomalaciju, poremećaj oblika poklopca grkljana koji deformiše struju vazduha i čini da svaki udisaj zahteva napor; doktorka nas uverava da Ognjena treba vakcinisati i u roku od 4 nedelje mu daje dve doze petovalentne vakcine (DI TE PER – protiv difterije, tetanusa i velikog kašlja, POLIO – protiv dečje paralize i HIB – protiv hemofilusa influence B).

Nastavite sa čitanjem… “Ognjen”

O čemu čovek da misli dok avion u kome sedi pada

A o čemu biste vi mislili? Iz pozicije posmatrača, sve je to veoma lako.

Budući da je direktor kompanije za marketing, Ric Elias je neko ko po prirodi svog posla ima potrebu da iskazuje moć sugestivnog govora. Ali, u ovom petominutnom izlaganju na konferenciji TED, on nije morao da sprovodi nikakve tehnike socijalnog inženjeringa nad publikom. Čovek je prepričao istinito, do kosti ogoljeno iskustvo sedenja u avionu za koji je znao da će nasilno prekinuti svoj let nedugo po poletanju.

Srećom, bilo je to danas legendarno prinudno sletanje aviona u reku Hadson, u januaru 2009, kada je pilot uradio, kažu, sve što je teoretski moglo da se zamisli kao idealan potez – ljudi u debatama nisu našli rešenje bolje od onog što je čovek učinio kad nije bilo vremena ni za kakve kalkulacije. Ali, to znamo danas. Dok je avion ponirao ka reci Hadson, Mr Elias je imao kad da bude sam sa svojim mislima. I to ga je promenilo za ceo život.

Pogledajte ovo inspirativno predavanje. Titlovano je na srpski, pa nećete imati problema da ga ispratite.

Ne vredi komentarisati. Mi nismo bili u koži tog čoveka. Spekulacije su bezvredne.

(Via)

Koliko daš, a koliko dobiješ

Najpre jedan kratak video klip koji koristi mehanizme savremenih reklamnih spotova da bi preneo željenu poruku:

A onda, da malo razmislimo. I da vas pripitam nešto: da li biste vi bili spremni da se odreknete novca, bilo kolikog, da biste sačuvali sopstveni integritet?

Meni su trebale godine da bih se usudio da postupim tako. Nakon prvog “ne”, olakšanje koje sam osetio je bilo toliko da ne mogu da prepričam. Ali to su sitnice spram rutinske situacije koje Julian Assange preživljava. Udaranja i podmetanja koja ovaj čovek trpi zarad otkrivanja činjenica° mnogo prevazilaze moje male kaprice koje sam sebi dozvolio u nameri da se oslobodim gluposti zamaskirane novcem. Štaviše, on ugrožava i svoju slobodu i svoj život da bi Wikileaks opstao u ovom licemernom svetu.

Mora da izdrži zarad svih. Baš zbog onih koji se predaju tako lako. Svakako smo otišli u pizdu materinu, samo je pitanje hoćemo li makar završiti kao ljudi, a ne kao miševi.

________
° Ponavljam: ne lovi Assange istinu, nego otkriva svetu činjenice. Ako vam nije jasna razlika, ne komentarišite.

(Tnx Boris)

Dopingovanje istorije

“Kako te nije sramota”, reče Lasica, “da diraš u istoriju”. Nije me sramota dok god to nazivate istorijom. Diraću u to dok god se servirana istina ne povuče pred činjenicama.

Recite nam koliko ih je bilo. Ne da bismo merili smrt, nego da bismo najzad mogli da čujemo SVA NJIHOVA IMENA.Danas je dan kad se sećamo strašnog pokolja u Kragujevcu 1941. godine. Ali, jako me žulja to što istina nikako ne izlazi na videlo. Baš zbog svake od 7000 5000 2800 2500 2300 nepoznato mnogo žrtava koje su streljane tog dana, a zatim zbog prekrajanja istorije ispalo zgodno da se svi ubijeni u toku tog rata stave u isti koš. I to onaj prvi…

Meni je strašno sve to što se dešava danas u metežu podataka kojima se barata, izvučenih iz raznih izvora i izrečenih sa raznim namerama. Strašno mi je što vlada nered u istoriji: istoričari se povukoše pred mitomanima raznih provenijencija i ćute. Strašno je to.

Ali… Najpre digresija.

– * –

Ima tome više godina… Umro je moj stric Nikola i Lasica je došao da mom ocu pročita spremljeni govor i “dobije odobrenje”. Moj Rade je bio nabusit čovek, ali dobar diplomata kad treba; pozvao je mene da čujem to, sluteći šta može da bude i znajući da ću ja reći ono što on ne sme.

I krene Lasica da čita svojim epskim akcentom; zalet je bio očigledno valjano procenjen, jer on je bio dežuran mnogima. Možda i poslat, ko će ga znati. Uglavnom, čekalo nas je čitanje dve strane sitnog rukopisa. Prekinuo sam ga već u petoj rečenici. Zajebite to sa Partijom, rekoh mu. Čitate slovo čoveku nad grobom, a ne držite mu političku oraciju.

Tu facu ne umem da prepričam.

Nastavite sa čitanjem… “Dopingovanje istorije”

Nova patetična priča

Ovaj edipovac će dogurati visoko u takmičenju X Factor. Ono jeste da nema neku pojavu i da neko treba da ga nauči scenskim kretnjama. Ali zna da peva.

Faktor iznenađenja je bo presudan da lik postane popularan u sekundi. Setićete se sindroma Susan Boyle… Ili, još bolje, Paul Potts… Ovaj glavonja nije baš taj pevački nivo, ali svejedno: masa ga jednako prihvata. A kad te populus stisne u rašlje, nemaš mnogo mesta da se koprcaš i potežeš finese.

Što se mene tiče, nije me kupio. Osim što previše podseća na Joea Cockera, lik previše afektira sa tim figurama. Mislim, neko možda i voli da sipa osam kašičica šećera u šolju kafe, ali ja to ne volim – i to pre zbog glupog koncepta nego zbog preslatkog ukusa.

Dotak’o je dno života

Moram da obeležim godišnjicu odlaska velikog muzičara. Ako počnem da serem kvake kao Teofil°, upozorite me odmah.

Toma Zdravković (1938 - 1991)Danas je dvadeset godina kako je otišao najbolji kafanski pevač koga je Srbija imala u drugoj polovini XX veka. No, ne zaboravimo: Toma Zdravković je bio i pesnik i kompozitor svoje muzike. Bio je kompletan autor u žanru koji prozapadni komentatori toliko zdušno pokušavaju da pronađu u katalozima da je to prosto tužno i patetično. Svaki kreten će vrlo lako utvrditi da je Toma muzičar iz faha novokomponovane narodne muzike. A pošto je sopstveno mišljenje u Srbiji ravno deliktu, najbolje će biti ako tihom aklamacijom dozvolimo autorima glupih kvalifikacija da one prežive kao istina.

E, dragi moji. Nije ovo Amerika. Brkanje referentnog okvira u kome je muzika nastala sa muzičkim izrazom u koji je ta muzika ukalupljenja ne stoji dobro mimo tog kontinenta. Ne trudite se: trpanje postmoderne muzike u žanrove je Sizifov posao. A ako vam forma predstavlja ključ za suštinu, džaba se i trudim da vam skrenem pažnju.

Nastavite sa čitanjem… “Dotak’o je dno života”