Jedanaesto dne roždestvo tvojego

Upravo se navršilo jedanaest godina postojanja Suštine pasijansa.

Za blog koji je počeo kao apoteoza dangube, prerastao u poligon za nadgornjavanje sa glupošću, evoluirao u stecište za samuraje Skoja, a zatim prešao u dekadentni tempo pukog bivstvovanja dok ne dostignemo deset godina i potom odlučimo šta ćemo, obeležavanje jedanaestog rođendana uopšte nije tako loša stvar.

Na sve strane. U svim pravcima. Srećan nam jedanaesti rođendan.

Ono jeste da smo češće ćutali kad je imalo nešto da se kaže nego što smo govorili kad je vlasno ćutati. U svoju ličnu odbranu mogu da kažem da sam makar znao kada je kojemu red i da sam znao šta bi trebalo učiniti čak i kad sam postupao drugačije.

Nastavite sa čitanjem… “Jedanaesto dne roždestvo tvojego”

Funkcioniše li digitalno sećanje?

Počelo je kao provera funkcionalnosti fototeke u nameri ilustrovanja nekih zanimljivih crtica zabeleženih fotoaparatom. Preraslo je u zanimljiv eksperiment čiji cilj je bio da odgovori: vredi li sve to što čuvamo u svojim skladištima digitalnih beležaka?

Za danas sam pripremio mali prolog kao objašnjenje onoga što sledi.

[KLIKNI ZA VEĆU SLIKU]

Jednom prilikom, sad već poodavno, u nekom društvu se uz čašu vina povela priča o nečemu što je jedan sagovornik imenovao kao “digitalno sećanje”. Sad, mislio je čovek na sve što nam pobuđuje doživljaje i utiske iz neke proizvoljno naznačene prošlosti: dokumenti na disku računara i u arhivama, e-pošta, digitalne fotografije, istorija objava na društvenim mrežama… U jednom času, izrazio je sumnju da “digitalno sećanje” ima funkcionalnu vrednost kakvu imaju, recimo, pisani dnevnici, papirni foto-albumi, razne stvarčice pokupljene ili dobijene ko zna gde i kako. Datoteke na diskovima, CD-ovima i DVD-ovima, u poslednje vreme i u oblaku, reče on, vrlo brzo dospevaju u stanje svojevrsnog digitalnog taloga, sadržaja koje vlasnik ne eksploatiše nakon vremena neposredne upotrebe, vremenom prestaje da pretražuje i napokon se izgubi svaka veza između sadržaja i osobe kojoj bi taj sadržaj trebalo da predstavlja nekakav artefakt sećanja.

Ali, da li je baš tako? Može li se ta teza generalizovati?

Nastavite sa čitanjem… “Funkcioniše li digitalno sećanje?”

Pustio bih ja njega, ali neće on mene

Počelo je slučajno, takoreći nehotice, poput sunčevih zraka konvergentno prelomljenih kroz preteklu kap rose. I sad onaj ko ne razume prelamanje zraka kroz materijale, jer je na tom času fizike igrao potapanje podmornice sa drugom iz klupe ili čitao najnoviji strip o Zagoru, odbija da prihvati da niko nije potpalio šumski požar.

Bilo bi nemoguće da ukažem na tačan trenutak kada je sve to počelo, jer niti imam toliko realnog znanja iz sociologije niti me zanimaju ekstrapolacije. Oprostićete mi zato – ili nećete, u kom slučaju je najbolje da odmah prekinete ovo čitanje – jer ću sve objasniti samo iz perspektive svoje generacije, rođene tamo negde sredinom šezdesetih godina prošlog veka, i objasniću ih onim društvenim artefaktima koji su bili očigledni u neposrednom svetu oko mene. Dakle, ničega od teorija zavere neće ovde biti, pa zalutalima na ovo mesto ništa neće biti zanimljivo. Ali, ako vam mišljenje kao proces nije strano, a nemate ništa protiv toga da se suočite sa tuđim mišljenjem ma koliko bilo gadno jer se ne slažete sa njim ili pak koliko god bilo mučno zato što se sa njim slažete, nastavite i sklopite sopstvenu sliku. To je jedino važno. A ako vam je do rasprave, polje za komentar je vaše.

– * –

Odrastao sam u svetu u kojem je nauka slavljena kao tekovina čovečanstva, kada je svakome dato na raspolaganje da na (za to vreme) lako dostižan način sazna o bilo čemu što ga je interesovalo. U svetu mog odrastanja nije bilo manje gluposti nego danas, ali postojala je jedna znatna razlika: znalo se mesto svemu, pa i gluposti, a birajući svoje mesto u odnosu na pojave u društvu, svako je sebi sam birao perspektivu i ti izbori nisu bili bitno različiti nego danas. Bilo je pak različito to što tadašnje društvo, koje neki danas nazivaju utopijom, neki tamnicom naroda, a neki pak komunizmom (sve tri slike su delimične i kao takve su netačne), beše društvo socijalne pravde, u kojem je svako imao perspektivu da ostvari realno blagostanje za sebe i svoju porodicu.

A koje su rupe tu nastajale i zašto nismo bili sposobni da ih blagovremeno zakrpimo, drugo je pitanje.

A koje su rupe tu nastajale i zašto nismo bili sposobni da ih blagovremeno zakrpimo, drugo je pitanje. Meni je ovog časa zanimljivije da se suočim sa drugim pitanjem: ko je dozvolio raspad te slike o potrebi za znanjem kao uslovu napredovanja i ko je taj što tako uporno održava zamajac negativne društvene dinamike čak i u trenucima kakvo je ovo vekovno iskušenje sa virusom?

Nastavite sa čitanjem… “Pustio bih ja njega, ali neće on mene”

Perfekcionist kojeg je bilo lako voleti

In memoriam: Bill Rieflin (1960-2020)

Neću se mnogo začuditi ako me iko od vas zapita “izvini, a ko je Bill Rieflin“. A poneko će možda reagovati kada prepozna ime koje je prekjuče pročitao na nekom od muzičkih portala, u vesti o njegovom odlasku na Neko Bolje Mesto.

Sva je istina da ja za ime i lik tog čoveka ni ja nisam znao do pre nešto manje od šest godina. A istina je i to da donedavno uopšte nisam razmišljao o pozamašnom obimu muzičkog delovanja koje je taj neverovatni čovek ostavio svetu, nego sam ga upoznao u samo jednom izrazito uskom kontekstu. A tamo nije bio toliko upadljiv; štaviše, njegov rad se može opisati onim volšebnim “primetio bi koliko je važan tek kad bi ga isključio iz zvučne slike”. Zato ću vam ga danas zvučno predstaviti najpre u jednom naročitom izdanju.

Na albumu Largo (2001), koji su Bill Rieflin i Chris Connelly potpisali zajedno, Rieflin je imao ulogu koautora, producenta, snimatelja i inženjera postprodukcije, klavijaturiste (na klaviru i sintisajzerima) i pratećeg vokala.

Nastavite sa čitanjem… “Perfekcionist kojeg je bilo lako voleti”

Ушни црв племените пасмине

Ушне црве углавном избегавам, јер су досадни и сметају, брате. Осим кад се баш намести, и то наместим сам себи. Сокоћало које сам већ спомињао има ту особину да памти где је стало, и то у виду целих песама. Дакле ако се при гашењу мотора нашао негде у сред или пред крај неке песме, следећи пут та песма креће испочетка. Например, ова.

У ствари, не баш та, него студијски оригинал из 1975. Пошто сам све нешто ишао у набавку, ниједна вожња није потрајала свих десет ипо минута, па сам је тако чуо неколико пута заредом, никад до краја. Морао сам, по повратку кући, да нађем шта је то. Некако по сећању… мора да је Језда Урфа. И јесте. Те сам натакао слушке и одслушао и крај.

Nastavite sa čitanjem… “Ушни црв племените пасмине”

Ushićenje (ni)je nestalo

Šta biva kad strpaš dvojicu odličnih gitarista u jedan studijski snimak? Najčešće se slože kao rogovi u vreći. Ali zato ponekad kvrcne uspešno i tada bude… UH!

Sve je počelo prilično naglo. Prvo sam na nekom od muzičkih portala, površnim dijagonalnim čitanjem, uhvatio informaciju kako Peter Frampton “užurbano snima”. Čudna floskula za nekog ko je u muzici, tokom pedeset godina karijere, prošao skoro sve što se može proći, ko je dotakao vrh i dno, pa se opet uzdigao i pomirio sa svetom oko sebe. Čak je i izgubljenu gitaru pronašao. A onda, odjednom iznenađujuće EP izdanje sa dve numere bluesa, a onda najava, a najzad 7. juna 2019. i album All Blues. I to pun električnog bluesa od kojeg se podigne svaka dlačica na vratu. Što bi ono rekli: sviraju majstori kao da ne postoji sutra.

A onda, pomalo dramatična najava da Frampton sprema veliku američku turneju turneju, oko pedeset koncerata za četiri meseca, koja će, po svoj prilici, biti njegova poslednja u životu.

Čegbre malo, jebote! Tajm-aut! Šta se ovde dešava?

Nastavite sa čitanjem… “Ushićenje (ni)je nestalo”