Vest da je otišao Janoš Kobor zatekla me je u kasno u ponedeljak, 6. decembra.
O grupi Omega i svojoj privrženosti njenoj muzici i scenskom radu već sam pisao ovde i ovde, pa ako želite, skoknite tamo da biste čuli i saznali više.
No, svakako danas nisam ni mislio da govorim o muzici. Danas sam ljut.
Svet je čudno mesto, a nikad ne znaš šta donosi sutra. Ljudi dolaze u naše živote i odlaze iz njih, ponekad neprimetno, ponekad uz pompu. Kad ti neko postane drag, makar i da ga ne poznaješ lično, a jasno je da je on retka zverka, teško je kad čuješ da ga više nema. David Longdon je bio čovek sa čijim muzičkim delom sam se zbližio tokom nekoliko poslednjih godina. Otišao je iznenada, kad mu vreme nije, u naponu životne i stvaralačke snage, ostavljajući za sobom muziku koju je lako voleti.
Sasvim je moguće da većini vas to ime ne znači ništa. Štaviše, dok se ovo nije desilo, osim Zoće Peacocka, među mojim ličnim drugarima niko ne bi znao ko je to. Eventualno bi tek poneko reagovao na pojam Big Big Train, što je naziv matične grupe u kojoj je Longdon radio.
Pokušaću da sredim misli. Najzad, prošlo je već skoro tri nedelje.
Retki su albumi koji posle skoro pola veka od objavljivanja ne izgube ništa od svoje lepote.
Višesatne sedeljke sa Todorovićem i bistrenje svakojakih tema bile su važan deo moje mladosti. Sve to se promenilo njegovim odlaskom u Beograd zbog posla. Druženja su se svela na kraću formu: svake druge nedelje je dolazio u Kragujevac, a ja sam ga željno iščekivao jer bi mi istresao sve novotarije koje su se dešavale u kulturnom životu prestonice. Retko smo se zvali telefonom sem kada su bili u pitanju neki važni dogovori, a njegov konspirativni poziv i rečenica “Baki, nabavio sam ploču koju moraš da čuješ.” učinila je da mi proradi znatiželja jer smo delili slična muzička interesovanja. To “moraš da čuješ” značilo je samo jedno – čeka me neko prijatno iznenađenje.
Par dana posle poziva pojavio se na mojim vratima noseći u rukama album Year of the Cat (1976) Ala Stewarta.
Posle pažljivog zajedničkog preslušavanja lako smo se složili da je u pitanju zaista izuzetan album. A svakim novim slušanjem sve više je rastao u mojim očima. Malo vremena mi je trebalo da počnem da čeprkam po biografiji Stewarta, a i posrećilo mi se u tom trenutku. U Cob Recordsu su nudili Alov dvostruki album koji je pokrivao njegova prva tri albuma po bagatelnoj ceni. Bio je to lep način da za malo novca sklopim potpuniju sliku o ovom muzičaru.
Пре доста година сам натрчао на Лајсов сајт. Јер та сам врста хрчка, скупљам југоносталгичарску музику, из времена док се још производила. Штавише, има тамо и новости… које ми стижу са још једном задршком, поврх оне из набавке.
Има тих задршки неколико – прво, док се бенд оснује, па док остави трага на винилу, па док буде заборављен, па док то неко пребаци у мрз формат, па док то неко негде окачи да подели с комшијама, па док ја то приметим и скинем, па док се решим да испеглам јачину (мада је Лајсо доста добар са опремом снимака, бар је увек исто, само му тегови нису у уникоду), па док испеглам наслове, па онда док се сетим да то пребацим у чекаоницу. Па док тамо дочека свој ред.
А кад га дочека, буде ту изненађења. Буде да чујем новог Арсена ког никад нисам чуо, а буде и целих бендова за које бих се заклео да их никад нисам чуо, или да их се бар не сећам.
Ево например ови. На неко пето слушање ми западну за уво. На седмо-осмо почнем да обраћам пажњу. Док сам дошао до десетог, већ су ми се, према скроблеру, попели на двадесет пето место моје листе најслушанијих (коју нећете никад видети, јер би ме се и Зоћа и Газда одрекли преко новина).
Tek kada pređeš veliku kilometražu i stigneš u zrele godine, shvatiš koliko su neke pesme zapravo genijalne.
Zoxy i ja smo bili u istom odeljenju još u osnovnoj školi. Čak smo delili i profesora klavira u muzičkoj. Otuda je bilo sasvim prirodno da se zajednički upalimo i za rock & roll. Još pri kraju osnovne smo otkrili grupu The Nice, pomno pratili sve druge klavijaturiste za koje smo znali, a i počeli smo polako da nabavljamo ploče. Originali su bili skupi i do njih se teško dolazilo, a Zoxy je u odnosu na mene imao prednost u samom startu. Kao sin jedinac uglednih i bogatih roditelja raspolagao je budžetom koji je bio barem deset puta veći od mog. I ne samo to. Imao je i rodbinu koja je živela u inostranstvu koja mu je svakoga leta donosila desetine albuma sve poštujući spisak koji smo zajednički pravili.
Tako je, valjda leta 1971. godine, stigao do nas i debitantski album grupe Emerson, Lake & Palmer.
This is a song for Barcelona, for architecture and fútbol
And for the streets that gave me refuge
In my escape from rock and roll
Jackson Browne je jedan od retkih muzičara o čijem liku i delu nema šta da se raspravlja. Ne zbog toga što je jedan od naših miljenika o kome smo dosta pisali na blogu, već zbog lako proverive činjenice da je autor/koautor mnogih fantastičnih pesama i omiljeni lik među kolegama. Delio je sa njima pozornicu kad god su ga zvali, pisao im pesme i nesebično im pomagao na druge načine kada bi mu se ukazala prilika i još koješta se zanimljivog dešavalo što ćemo jednoga dana saznati kada mu bude izašla autobiografija. Na ceremoniju na kojoj je Browne uvršten u Rock And Roll Hall of Fame 2004, godine, Bruce Sprengsteen je održao uvodni govor i na pravi način se našalio sa nelogičnom odlukom da su se među velikanim pre njega našli Eagles rečima: “Napisao si pesme koje bi oni voleli da su napisali.” I svi su se u sali smejali jer su znali je da bukvalno svaka pesma koju je Browne napisao interesantna na svoj način.
Samo je treba preslušati mnogo puta i pohvatati sve finese koje su u njoj.
Ako kritičari proglase neki album lošim, to ništa ne mora da znači. Jedino pravo merilo je da li nam se dopadaju pesme koje se na albumu nalaze.
Sam kraj šezdesetih i početak sedamdesetih je bio zlatno doba za “akustičare”. Po ugledu na vrlo popularne Crosby, Stills, Nash & Young, grupe su se pojavljivale kao pečurke posle kiše, a pesme su im se uglavnom zasnivale na introspektivnim tekstovima i višeglasnom pevanju. Melodičnost i pamtljivot su se podrazumevale.
Ovaj talas nije mimoišao ni SFRJ. Kako se još uvek nije našao neki pametan izdavač koji bi sistematično prikupio snimke sa brojnih singlova objavljenih kod nas u to doba i spakovao ih u kompilaciju ne bi li se na pravi način sačuvali od zaborava, osuđeni smo da se oslonimo na entuzijaste koji su mnoge od pesama sa znanih i neznanih singlova stavili na Cevku. I za taj potez im hvala. Diskografski dometi inače izrazito aktivne domaće scene tog vremena bili su bolno mršavi: na primer, grupa Suncokret je imala samo jedan album. Koliko mi je u pameti, od domaćih akustičara jedino su Drago Mlinarec i grupa S vremena na vreme iza sebe ostavili jasan i prepoznatljiv diskografski trag koji je obimom odgovarao autorskom delu.
O svemu tome ćemo drugom prilikom, ako se uopšte bude desilo.
Jack Bruce je platio visoku cenu sopstvenog izbora da teži muzičkom savršenstvu, a ne scenskoj popularnosti. To što nije više slavljen jedna je od velikih nepravdi.
Neki od Samuraja imaju naviku da uposle Rndalicu dok rade svakodnevne poslove. Sigurno se pitate šta je to? Ukratko, to je komad softvera koji izgeneriše plejlistu koju ćete slušati po različitim kriterijumima koje zadate. Zgodna je alatka jer se i sami često iznenadite izborom i mnogim zaboravljenim pesmama koje se iznenada pojave iz vaše arhive. Iako je naša Rndalica koju je Miloš napisao sasvim dobra, onomad mi je dopala ruke i jedna nova koja je dodatak za naš omiljeni muzički plejer(Foobar2000). Nisam odoleo da je isprobam, zadao sam joj da se promuva kroz nekoliko foldera koji su mi bili pri ruci i odmah sam bio nokautiran čim je počela da svira prva pesma.