Без иједне речи: гњавитељи

Овде бих морао да, ако ћу се држати сопствених начела, приђем из две улице истовремено. Једно је да имам овде посла са бендом који је скроз енгрпски, пардон, хрглески – немају ниједан наслов а да није на енглеском, чак се на енглеском и зову. Што сам увек сматрао за океј ако је роба за извоз па претекне или наиђе комад са грешком па се онда продаје код куће, уз известан попуст. Е, колико је Бекових конзерви тако стигло на наше столове… С тим што није океј, јер је асиметрично. Али, ајде, ови су успели да извезу понешто.

Друго начело је да налазим трагове и наставке серија које сам већ испуцао овде. Инструменталци. Зову се… The Bambi Molesters (наслов је вероватно изабран тако да буде непреводив) и немају певача.

Пише на википедији ко су и шта су, и да се тај жанр зове сурф. Шта га ја знам, мени је та реч везана за Бич Бојсе, а ово… ово је инструментални талас раних шездесетих, право из Шедоузовског шињела (добро, де, умем и промашенију метафору да измислим, ал’ ме мрзи). Као и сваки други жанр из историје, никад неће нестати, увек ће се наћи неки чувар пламена, и нешто озебле публике да се око тог пламена огреје.

И шта да кажем, добро им иде. Имам гомилу њихових снимака на диску и још нисам ништа од тога обрисао. Додатно позитивно бројање је бас у женским рукама. Немам појма како сам осетио, али чим сам, тражећи снимак за овај чланак (тј досад нисам ниједном погледао како изгледају), видео да су мешовитог састава, знао сам да млада дама свира бас гитару. Да ли по пози – басисти имају ту нешто по чему их познајем, без обзира на пол – или по некој другој интуицији, али погодио сам.

Иначе, један једини пут сам прочитао нешто о њима, и запамтио само да им је једина ствар коју би мењали, кад би могли, био назив бенда. Тржиште не воли фазоне које мораш да објашњаваш.

Hakuna Matata

Kada baciš pogled kroz komšijinu tarabu, možeš da otkriješ neočekivane stvari.

U vreme ispijanja jutarnje kafice obično čitam pristiglu elektronsku poštu. Ovde okupljeni znaju vrlo često da razviju žučnu diskusiju u toku noći, prijatelji sa svih strana sveta me, zbog vremenske razlike, na ovaj način obaveste o nečemu interesantnom što su propustili kroz svoje uši, dobar broj reklama i poziva na kupovinu se podrazumeva… Tako da mi raščišćavanje te jutarnje gužve traje taman toliko dok se ne dokusuri Nesica. Postalo je uobičajena rutina.

Sve dok me u poštanskom sandučetu nije sačekalo nešto neočekivano.

Ne, nije neka nepristojna ponuda. Smile with tongue out

Nastavite sa čitanjem… “Hakuna Matata”

Promena akorda

Retke su grupe koje sviraju uglavnom instrumenatlnu muziku prepunu emocija, a da nisu ni malo dosadne.

Sredinom sedamdesetih završila se zlatna era progresive. Pink Floyd, Jethro Tull, Genesis, Yes i Emerson, Lake and Palmer su već snimili svoje krucijalne albume. Možda ponajbolja postava King Crimsona je prestala sa radom. Ove grupe su još uvek išle na rasprodate turneje, snimale i objavljivale nove albume, ali je punk već bio zakucao na vrata. Činilo se da je progresiva najednom ostala bez goriva i zauvek se izduvala.

No, jedna od britanskih grupa koju su novinari često nepravedno potcenjivali i zapostavljali 1976. godine je izdala album sa pesmama koje i danas predstavljau okosnicu njihovih koncerata.

Njeno ime je Camel.

Nastavite sa čitanjem… “Promena akorda”

Eto ljubavi ponovo

“Poslovne kombinacije” u muzičkom svetu su česte i retko kada iznedre nešto vredno višestrukog slušanja. No, ima i izuzetaka.

Uvek sam pomalo skeptičan kada mi neko preporuči album za koji do sada nisam čuo. Na navaljivanje prijatelja u jednoj od diskusionih grupa, koji se klao da će me grupa Ronin oduševiti čim budem čuo prvu pesmu, morao sam da popustim. Čak mi je poslao njihov jedini album, pa nije imalo smisla da ga ignorišem. Već kada sam bacio oko na omot srce mi je odmah zaigralo. Ispostavilo da sve pobrojane muzičare koji su učestvovali na snimanju dobro poznajem.

Čak i više nego dobro, jer oni su svirali na mnogim od mojih omiljenih albuma iz sedamdesetih.

Nastavite sa čitanjem… “Eto ljubavi ponovo”

Kuc kuc kuc

Sofisticirana, u neku ruku “art” muzika koja dolazi iz Texasa? Da, I to je moguće.

Kada se pomene američka savezna država Texas prva asocijacija su mi, normalno, kaubojski filmovi koje sam gutao kao klinac. Druga, vezana za muziku, su opaki tipovi sa fenderima u rukama koji praše najljući rock & roll ili blues. No, ne dajmo se zavarati. U Texasu možemo da naletimo i na druge razne stvari, a njegov glavni grad, Austin, je kontinuirano bio rasadnik vrsnih talenata koji su postigli globalnu popularnost. Da se prisetimo samo nekih od njih, barem onih koji se mogu pronaći u svakoj čestitoj muzičkoj enciklopediji: Roky Erickson, Jerry Jeff Walker, Gary Clarkr Jr, Willie Nelson, Townes Van Zandt, Lucinda Williams, Janis Joplin, Shawn Colvin…

Grupa Spoon se nikako ne uklapa u pobrojano šaroliko društvo. No, to im nije zasmetalo da naprave doista impesivnu karijeru, naročito u Americi.

Nastavite sa čitanjem… “Kuc kuc kuc”

Napokon sam se susreo sa gospođicom Kristinom

Izgubljeni dragulji se obično pojavljuju onda kada ih najmanje očekuješ. Tako je bilo i ovoga puta.

Društvene mreže mogu lako da vas navuku da izgubite mnogo vremena bez nekog valjanog razloga. No, imaju i jednu dobru stranu: na njima možete da upoznate ljude koje nikada ne biste sreli i da sa njima podelite neka zajednička interesovanja. Moj najnoviji prijatelj Mile iz Skoplja mi je, posle nekoliko razmenjenih poruka, stidljivo ponudio da me ubaci u njegovu sopstvenu grupu na Facebooku koja nije javna, jer je pomislio da delim interesovanja sa tamošnjom ekipom. Tako sam uleteo u društvo iz čitavog sveta koje voli da sluša sve žive varijante folk muzike i da otkrijem mnogo meni nepoznatih izvođača o kojima se i ne piše u medijima.

Ima samo jedan problem. Kako u grupi ima više od 300 članova i veoma je frekventna sa objavama, često danima ne stignem da bacim uvce na bogatu, zanimljivu i raznovrsnu ponudu koja je servirana na izvol’te.

Nastavite sa čitanjem… “Napokon sam se susreo sa gospođicom Kristinom”

Ајд мало локалпатриотизма

Притом не мислим да седнем у неки локал и пјан се бусам у прса родољубна, него сам мислио на зрењанинске бендове. Некада давно беше Тихуана 5 (или 7, слабо памтим имена), па је био онај период од 1971. (откад сам почео да идем на редовне свирке) кад су се у Дому омладине смењивали Омеге и “Па шта онда” (да, тако су се звали, морао сам да ставим наводнике да се зна докле је име), и повремено ускакао понеки Крашин бенд. А онда је срушен Дом, ја отишао да студирам и после више нисам пратио месну сцену… а било је доста тога за праћење.

Испоставило се да на својој плејлисти имам доста њих, колико се већ дало наћи… Снимака је испрва било мало, поменути никад нису добацили ни до сингла. Тек кад су се Омеге претвориле у Тетка Ану (коју сам познавао лично, радила са мојом кевом у фирми), успели су да избаце два-три сингла, али баш оне посне 1980. године. Тад је читав југословенски рокенрол паузирао већи део године, чекајући да престану да објављују билтене о здравственом стању, па онда да постепено престану да емитују само озбиљну музику. Тек негде на лето је све то полако опет кренуло, а кад је дошао септембар, сва већа имена су објавила понешто, и ту један мали локални бенд није имао шта да тражи. А од осталих се није чуло ни толико. Тек 2011. изађе ова компилација.

Како сам натрчао на ово? Тражио сам Лилу Диву, која ми је заварена за плејлисту, па да напишем нешто овде. Цевка се ту показала кудикамо глупља него пре, јебо их алгоритам. Знам шта тражим, немој ми потурати шта ти мислиш да тражим, тражим снимак који сам већ једном нашао, тачно знам где је био, ал’ више ни то није довољно да се нешто нађе двапут. Између гомиле којекаквог смећа, неким чудом, изађе и ово, јер јесте, Лила Дива учествује. И то баш са оном песмом коју сам хтео овде да метнем. Добри су били, баш фино сложен звук, штета што нису добацили даље.

Nastavite sa čitanjem… “Ајд мало локалпатриотизма”

Otac

Vrsnih storytellera u muzičkom svetu ima jako malo. Jackie Leven je bio jedan od najboljih, a danas je skoro zaboravljen.

Kada se bolje razmisli, otac, umesto muškarca koji ima decu, postaje pravna kategorija. Ona rubrika u dokumentima u koju se upisuje “ime oca”. Od toga je dug put do reči tata. Ili još bolje – ćale, kako mene moji danas zovu. A to je već siguran znak da sa decom imate “emotivni kontakt”, rečeno jezikom psihologa, i da ne spadate u one “očeve-kočeve”, kako moji Moravci vole da kažu. Muškarce koji su strogi i drže distancu u odnosu na svoje potomke. Danas, kada se u zakonodavstvo uvode i rodovi o kojima će svako moći da se izjasni, nemam ni približnu ideju kako će se sve to na kraju da se završi i da li će očevi u današnjem smislu te reči uopšte i postojati već u bliskoj budućnosti.

Srećom, svoju ulogu sam davno izabrao i odigrao.

Nastavite sa čitanjem… “Otac”