Top 10 na Suštini pasijansa za godinu dana

Hajde samo na brzinu da zavirimo u najviše čitane članke na Suštini pasijansa. Možda vas bude zanimalo da nešto od toga i sami ponovo pročitate.

10. Gospodar Prstenova: film Ralfa Bakšija – 263 puta od 15. novembra 2011 – Na godišnjicu premijere, setili smo se čudnog animiranog filma koji, na žalost svih nas, nije uspeo da preživi finansijske stupice koje su mu bile postavljene.

9. Isplata – 285 puta od 31. decembra 2011. u 23:59 Party smile – Vladanov članak je bio poslednji u 2011. godini. A taj članak je zaista isplata: posle konsaltinga koji nisam hteo da uradim za džabe, a od prijatelja ne mogu da uzimam novac, pala je odluka da mi bude isplaćeno kolekcijom od deset prvoklasnih fotografija iz Vladanovog kratkog, ali plodnog foto-opusa.

Lakegulls - fotografija Vladana Aleksića

Nastavite sa čitanjem… “Top 10 na Suštini pasijansa za godinu dana”

Ne propušta priliku

Citat dana dolazi od onog ko je toliko slušao Toma Waitsa da mu ni četrdeset bootlega ne bi teško palo neće teško pasti; od onog koji je doživeo da životni san pretvori u javu, sve u žutom okviru; od vrednog đaka koji svoje štreberske ocene objavljuje sa velikim stilom i osmehom koji osvetljava prostore; od pritajenog umetnika čiji talenat za multimedijalnost će kad-tad izaći na površinu; od momka u duši, inače prvog autora Suštine pasijansa koji je saznao u čemu je razlika između gole belkinje i gole crnkinje.

 

Grba ima taj napadački instikt°,
ne propušta nijedan volej, pa makar to bio autogol!
Igor Rill

 

Momci u duši, inače sve autori Suštine pasijansa. Photo by Teodora Aleksić

Trebalo je primetiti i uhvatiti trenutak i uživati u njemu. Sve to je bilo moguće zahvaljujući perfektnom danu kakav je opevao Lou Reed i perfektnom društvu kakvo ne postoji u drugom kontekstu.

Nastavite sa čitanjem… “Ne propušta priliku”

Ponekad…

Ponekad valja spustiti loptu.

Ovo nije takav dan. Danas se, prosto, dešava sinhronicitet ćutanja. To nekako liči na situaciju u kojoj je neko zaključao vozilo, pa izgubio ključ, ali to nije tako ovog puta.

To nekako liči na situaciju u kojoj je neko zaključao vozilo, pa izgubio ključ, ali to nije tako ovog puta.

Biće galame sutra. I od sutra.

Uživajte u toploj večeri. Uzmite voljenu osobu za ruku, pa se prošetajte sat vremena okolinom. Bolje je tako nego da sedite za računarom. E, ja ću baš tako, i to iz ovih stopa.

Pevaj. Ne, pecaj. Ipak pevaj

“…and I don’t know why?”

Postoji televizijski serijal Fishing With John, iz 1991. godine, u kojem su u šest epizoda od po pola sata gostovali razni drugari autora Džona Lurija (John Lurie). Znate ko je dasa, jelda? Glumi, peva, svira, slika, piše i misli, ali o pecanju pojma nema. I tako, u šest epizoda peca sa onima koji znaju o pecanju još manje, na raznim lokacijama.

Na Jamajci je pecao sa Tomom Vejtsom (Tom Waits, ne dam hiperlink, ako ne znate ko je to onda vam ionako nema pomoći), koji je bio toliko razočaran i konceptom i pecanjem da navodno nije dve godine govorio sa Džonom Lurijem. Ipak, vredi pogledati kako su proveli/smorili ova dva tipa. Videćete kako Vejts gradi odnos sa ribom koja služi kao mamac, a videćete i kako upecana riba može da bude lek protiv depresije/neraspoloženja.

Zvuk nije sinhronizovan sa slikom, ali ne smeta. Ne smeta mnogo.

 

Vejts ipak bolje peva, nego što peca – razlika je mnoooogo veća nego što to čini jedno slovo.


Fotografija dana, 23. januar 2012

Sledi tema koja preti da dosadi i više od onih klikera. Eventualno da ih sastavim… Angry smile

Ne mogu da se naviknem na novu geometriju, pa to ti je… Novi cvikeri su još uvek glavna tema. A kad sam večeras shvatio da nemam plan za današnju fotku, brzo je došlo na svoje kad sam ugledao cvikere “za blizu” na stolu pored neke računske škrabotine. I tako, samo sam namontirao stoni tronožac na fotoaparat i to je bilo to…

Fotografija dana za 23. januar 2012.

Priznajem, malo sam dopingovao da cifre van sočiva budu malo mutna. Ne bih to činio da sam plasirao fotku u punoj veličini: tamo se vidi da je taj sadržaj zaista mutan, ali ne baš toliko koliko sam ovde namestio. Cilj opravdava sredstvo, što bi rekli, pa preostaje sam oda konstatujem: mišn akomplišd. Hot smile

Aleksandrijsko lansiranje

U tekstu koji govori o preduslovu za lansiranje lagano sam pokazao kako je brzina v koju satelit mora da ima da bi kružio oko Zemlje

Ovde je h put koji sva tela pređu pri slobodnom padanju na Zemlju bez početne brzine tokom prve sekunde (na površini Zemlje približno 5 metara); R je poluprečnik Zemlje. Formula je predivna jer pokazuje da nam trebaju dva podatka koja možemo da izmerimo da bismo saznali koliko brzo treba da se krećemo da bismo postali Zemljin satelit.

Čekaj malo, škrip! Poluprečnik Zemlje možemo da izmerimo? A i molim, Zemlja je okrugla? Hm…

Nastavite sa čitanjem… “Aleksandrijsko lansiranje”

Malo ćemo da usporimo

Ah, da. Izvinite što nisam blagovremeno uputio ovu objavu.

De, lagano...

Elem, malo ćemo da usporimo ritam objavljivanja tokom praznika, tamo do iza Božića. Ništa posebno: prosto da se malo sklonimo od računara i provedemo vreme živeći pravi život.

Biće priloga, nije da neće. Jutarnji video, fotka dana, kviz do kraja godine, utovar nedeljom usred koncerta u Beču, poneka pričica ili ad hoc varijacija… Čisto da provetrimo vazduh ponekad. A onda, tamo negde iza Božića, nastavljamo dalje. Možda čak i sa nekim novitetima.

Živi bili i dobro vino pili.

Pozdrav četvrtom saradniku Suštine pasijansa

Vreme je da pozdravim četvrtog stalnog saradnika Suštine pasijansa. Još jedan stari drugar iz virtuelnog sveta kreće u akciju. Ekipa je najzad kompletna!

Poslednji koji se pridružuje prvom timu stalnih saradnika Suštine pasijansa je Boris Bjelošević. Morao sam da budem malo strpljiviji dok nisam dočekao njegov pristanak, ali kao da nekud žurimo – znam da je vredelo strpljenja.

Aleksa puta pet! Fotku potpisuje novi saradnik Suštine pasijansa!Možda ste Borisa već upoznali prateći njegove komentare na Suštini pasijansa. Možda se vaše pamćenje odaziva na prilog o jednoj veoma zanimljivoj fotografiji koju je načinio uz pomoć jednog šarmantnog mladića. A možda se setite i nedavnog priloga o jednoj pesmi, koji mi je Boris poslao, pa sam ga ja objavio.

E, odsad će Boris objavljivati direktno, sam potpisujući svoje priloge, kao što je red.

Kao i u slučaju saradnje sa Milošem, sad sam u situaciji da psujem na zlehudu sudbinu potpadanja pod uticaj virtuelnog sveta. Elem, ni Borisa do sada nisam sreo uživo, a već bi i udba pogubila konac kad smo se združili. I u zbrci u kojoj sam ovih dana, požalim mu se da ne mogu da premotam dovoljno unazad. Na to me moj (očigledno dovoljno mlađi) drugar podseti na epizode koje sam i sam zaboravio… Eh… Drugovali smo u nekim esnafskim budžacima starog Sezama. Pa se to proširilo na prekopavanje šta ja to imam u svojoj fonoteci, a šta ima on, a da se tiče Saše Vasića (uh, duga priča), pa reč o ovom, reč o onom… Bilo je toga, nije da nije.

Kaže da mi još nije zaboravio, mada beše poodavno, ono što sam mu učinio kad sam ga imenovao kao “kolega Boris Bjelošević” u nekom stručnom članku u jednom časopisu. Dok sam ja zaista smatrao čoveka kolegom (u to vreme sam se bavio istim poslom kao i on), njegovim kolegama je to zvučalo a bit too much, pa su ga oslovljavali “zvanično” neko vreme… U krajnjoj posledici, ispadoh kriv što su drugari s basketa prestali da koriste pretprošli nadimak u žaru igre (“Drrrrs! Dodaj, sam sam!”); uh, nisam znao da moj loš uticaj dopire baš dotle… Surprised smile Embarrassed smile Just kidding Winking smile

Prvo Borisov prilog ćete pročitati nekoliko minuta posle ove najave: u tekstu je opisan arhetip ponašanja u onome što uskoro započinje u zimskom talasu: “Slave u Srbalja“.