Zvona, nepravedno podcenjena

Da, “Cevasta zvona” se s pravom smatraju jednim od najvažnijih albuma roka. Takođe s pravom i značajnom simfonijom rok-muzike. Međutim, uvek ima neko ali… Ali, nedovoljno je onih koji veruju u to.

Jedna od ploča koju sam kao tinejdžer držao sa strahopoštovanjem je “Tubular Bells” Majka Oldfilda (Mike Oldfield). Danas, kad sam prevalio “odgovor na sva pitanja” imam još veće poštovanje prema ovom vrhunskom muzičkom delu. Nemam nameru da ovim redovima bilo koga ubeđujem u bilo šta, želim samo da pozovem na ponovno i ponovno pažljivo preslušavanje. A potom, biću zahvalan na svakom komentaru koji ostavite ako ste s pažnjom, ušiju otvorenih i uma prijemčivog, zaista poslušali kompoziciju koju je stvorio tada devetnaestogodišnji mladić. Četrdeset godina kasnije, Virgin koji je objavio ovaj antologijski album širi svoje poslovanje na razne zamislive i manje zamislive sfere, Majk se valjda izborio sa svim svojim demonima, a nama ostaje da se ovom delu vraćamo i slušamo još jednom, i još jednom, i još jednom…

Za ljubitelje žive svirke: poslušajte kako kompleksna kompozicija (tačnije, jedan njen deo) zvuči uživo.

Sve ostalo u vezi sa ovim albumom naći ćete sami. Uopšte ne sumnjam u vas.

Test trudnoće

Da li ste se ikada zapitali da li je davno, mnogo pre nas, postojao test trudnoće? Da, verujte, postojao je. Hajde da uključimo vremeplov i odbacimo se na 1350 godina pre bezgrešnog začeća.

Još uvek ne razumem kako...

Test za otkrivanje trudnoće, koliko se danas zna, seže daleko u prošlost, u 1350. godinu pre nove ere. Postoji rastumačen egipatski papirus koji opisuje jednostavan, a ispostaviće se kasnije i efikasan, test trudnoće. Prema pomenutom opisu, žena bi trebalo istovremeno da mokri na semenje pšenice i ječma. Ako nikne (uslovno nikne; nabubri, primi se i slično) ječam, nosi muško dete, ako nikne pšenica nosi žensko dete. Ako ne niknu ni pšenica ni ječam onda nije trudna.

Nastavite sa čitanjem… “Test trudnoće”

Utovar u podne…

…će biti malo kasnije popodne. Nije se dalo ranije. Poželeću vam prijatnu popodnevnu kaficu. A prijatan ručak vam želim sad.

Ako ne uspem da utovarim, zna se...

 

Probajte oko dva, pola tri tačno u tri.

Brrrm, brrrm. K’o Fanđo!

Koliko puta ste u životu čuli da se za nekoga kaže: “Vozi kao Fanđo?” Verovatno i ne znate, ali sigurno ste retko videli da neko vozi kao petostruki šampion Formule 1…

Fangio-MB-W196-3lMotor-1986Na današnji dan, daleke 1911. godine rođen je nepriksnoveni gospodar trkačkih staza (petostruki as), a važno je reći da je tada sve zavisilo od mašine i vozačkog umeća, kada nije bilo moguće iz boksa štelovati bolide. I danas, pola stoleća nakon vozačkih uspeha, Fanđo je ostao sinonim za brzog, ali i dobrog vozača. I Šumaher je, kada je oborio Fanđov rekord “skinuo kapu” El Maestru kako su Fanđa zvali u rodnoj Argentini.

Kod nas se odomaćio pogrešan izgovor prezimena ovog automobiliste, kao Fanđo, iako bi prema transkripciji i izgovoru pravilnije bilo Fanhio. Međutim, njegovi Argentinci, zapljusnuti talasima portugalskog jezika kažu Fanžio.

A ako se spremate da položite vozački ispit, ili ste odavno vozač, nije zgoreg da se podsetimo prve lekcije:


Једна од пре: земља, вода, град

Био сам тад у некој пси’ћкој фрци, беба у кући, ја дипломирао и схватио да се нећу скоро запослити. Жена ме пошаље да се, хм, бавим фотографијом, колико да мало оладим и не сметам по кући.

А оно јануар-фебруар 1980, Чеди секу ногу, напољу свуд некакво блато, развлачи се по асфалту, наишло штогод сунца али не стиже да га осуши… е, то ћу да фоткам. Да се серија не би звала “блато”, измислим квазипоетски наслов за ко разуме схватиће, мазнем теле од 300мм из клуба и кренем. Нисам, наравно, морао да идем далеко: ово је снимљено одмах иза ћошка.

бандера је некад била двострука, бетонска, о њу смо се запљувавали за жмурке

(велика је овде)

Блата је било на све стране јер је било више возила него асфалта. Нарочито је недостајало места где камиони могу да се паркирају, па су обично стајали било где уз друм, газећи по травњацима где ускоро не би било ни траве уз ивичњак (који ивичњак?). Бочне улице нису биле асфалтиране, и шта год да је насипано убрзо би, после следеће боље кише, било преорано точковима, а онда и разношено по асфалту. Друга страна ове улице је умела да има колотечине дубоке по пола метра, а нема ни петнаест кућа на ту страну. Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: земља, вода, град”

Једна од пре: месечина

Троножац, ака статив (мушко од стативе) је једна од оних фото потрепштина које вам углавном не требају. Али кад треба, треба ко леба.

Јер без доброг статива, ова фотка не би била могућа.

(већа фотка је овде)

Снимљена је давне 1976, са клупског статива, који је био озбиљан комад метала и повремено носио чак и тешку Болекс 16мм камеру на навијање, какву је имао и Љуба Сликер, дописник РТБа (само је он имао и зум). Са данашњих сиграчки од 2000 динара и 500 грама ово не би могло.

Троножац се углавном да избећи. Камера може за тих секунду-две да се притисне руком уз било какав стамен камен, зид, стуб, клупу, било шта. Међутим, тако нешто вас ограничава у избору угла, а ово кадрирање по мраку, одоздо, са крацима скроз скраћеним, не би могло никако.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: месечина”

Tamna strana Meseca, još jednom

Sajber i ini svetovi raspucali su se povodom obeležavanja četiri decenije kultnog albuma “The Dark Side of the Moon”. I uvek može još.

The lunatic is in the hall......the lunatics are in the hall......the paper holds their folded faces to the floor......and every day the paper boy brings more.

Kad razmislim, ja ovaj moćni muzički paket proslavljam nekoliko puta mesečno, već decenijama unazad… Jedan od retkih albuma koji su mi ostali zakovani u dušu za čitav život.  Ovog puta vašoj pažnji preporučujem živo izvođenje u Londonu 1974. godine.

Moćno, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Tamna strana Meseca, još jednom”

SP, ili Svet bez trenja

Verovali ili ne, postoji mesto gde imate Šefa ali ste svoj gazda.

Istina, povod za pisanije je dve godine ovog sjajnog mesta, međutim bilo mi je potrebno da uzmaknem par koraka unazad ne bih li i vama i sebi odgovorio na pitanje Otkud ja ovde?    I tako se vratim u 2007. godinu, na Grbin blog koji je, ako se ne varam klica Suštine pasijansa.

Tu sam se samo zahvalio Grbi na lepim rečima povodom prvog rođendana časopisa National Geographic Srbija. Ubrzo nakon toga smo počeli da razmenjujemo mejlove i posle nekog vremena… Šef je sve lepo objasnio u dobrodošlici:

To što je on glavni urednik National Geographica za Srbiju jeste bio motiv da stupimo u prvi kontakt, ali svakako nije razlog što smo se sprijateljili. Igor gaji interesovanja koja su toliko bliska mojima da je on prvi među malobrojnima provalio suštinu pasijansa. Mnogo toga ima sličnog među nama; a opet, on drugačije nego ja gleda na svet oko sebe.

I eto, sad uživam na ovom mestu gde imam Šefa, a svoj sam gazda, upoznajem sjajne ljude, naučim štošta… i kajem se što ne doprinosim više Suštini pasijansa u nadi da će se i to promeniti.

A trenje iz naslova? Pa, računam ako ste ovde barem želite da čitate između redova. Verujem i da uspevate. Uzdravlje!