Otišla je diva

Danas je preminula glumica Olivera Marković, jedna od omiljenih ličnosti teatra i filma.

Da ne ponavljam biografske podatke, već su ih pune stranice na informativnim sajtovima (ovde, ovde, ovde…), jer svi uglavnom prenose vest od Tanjuga (link je uklonjen jer više nije aktivan; edit okt.2011). Prisećam se nekih njenih filmskih uloga, a ovog časa se stidim jer ne mogu da se setim imena jedne veličanstvene predstave pozorišta iz Rijeke u kojoj je Olivera Marković igrala jednu od tri uloge i koju sam gledao na sceni u Kikindi, još onih godina kad… Uh, da ne lajem, nije red u ovom času.

 

Bila je sjajna glumica i vrsna pevačica klasičnih romansi. U slavu dive, jedna pesma koju retko čujemo; poslednji put, ovo smo slušali u karikaturalnom izvođenju u istoimenom filmu. Evo, došao je čas da se setimo da je reč o veoma ozbiljnoj pesmi.

 

Slava ti, Olivera!

Google u susret letu

U 19:16 po lokalnom vremenu, nastupa leto.

A Google je spremio nesvakidašnje pasivan, mada simpatičan doodle čiji autor je čuveni japanski umetnik Takaši Murakami.

Google obeležava početak leta...

Aj’ pa srećno vam leto!

Koincidentno: Suština pasijansa je počela sa radom početkom proleća.

(Via)

Da malo zavrtimo: Bowie!

Petak je popodne, neka radi ko mora, a ja neću. Kako bi bilo da pustimo nešto dobre muzike u uši?

Neka ovo bude samo zagrevanje: mislim da je ovo najspektakularnija živa verzija velike pesme.

Aiiiijjj! Kakav početak! Kakvo prangijanje! Kakva ekipa!

Znate, ja sam se očigledno zaželeo dobrih živih svirki; ove godine, za mene slabo zasad… A Bowiea sam gledao pre, uh, pre dvadeset godina i devet meseci. E, moj Marinko, ala je to bilo putešestvije…

Nego, deder odšrafi tu ozvuku, pa ponovo! A onda idemo dalje…

Nastavite sa čitanjem… “Da malo zavrtimo: Bowie!”

Bekim Fehmiu recituje Dušana Vasiljeva

Danas je godina od smrti Bekima Fehmiua. Nije mi izlazio iz glave i na kraju sam popustio: potražio sam neki snimak…

Najpre, negde sam tokom dana zakačio vest, a da je zapravo nisam primio svesno: Bekim Fehmiu mi je ostao u podsvesti i sve sam intenzivnije mislio na njega. U prvi čas ni pod pretnjom ne bih mogao da se setim šta mi bi prva asocijacija. I onda sam guglao – da bih konačno otkrio: danas je godina kako je Bekim metkom prekratio bol svog dugog ćutanja.

Potražio sam neki klip o Bekimu ili sa njim na jutjubu, pa sam na vrhu video nešto što nisam video ranije. Reč je o razgovoru koji je upriličen kao TV emisija povodom izlaska njegove knjige, a tada je on izrecitovao nešto što je nazvao sopstvenim testamentom…

Kakav nastup!

Nastavite sa čitanjem… “Bekim Fehmiu recituje Dušana Vasiljeva”

Fotografije Nevena Grujića

Kad sam otkrio rad ovog čoveka, zastala mi je knedla u grlu. Tek posle sam shvatio da je reč o Kikindijancu kojeg poznajem od ranije…

Fotografije Nevena Grujića; preuzeto sa http://nevengrujic.weebly.comNajpre mi je zazvonilo kada sam ispod jedne fotke u srpskom izdanju National Geographica video potpis “Neven Grujić, Kikinda”. A onda se, nekoliko meseci kasnije, pojavila još jedna fotka istog autora… Pa kasnije još jedna… Čekaj malo, pomislio sam, ko je ovaj čovek? Kikinda je mala varoš, kako je moguće da ga ne poznajem?

Jasna me podsetila da je to drugar iz društva njenog brata, jedan iz poveće ekipe koja je početkom devedesetih otišla u Španiju trbuhom za kruhom. Koincidentno, identifikovali smo jedan drugog (i) preko Igora Rilla, glodura National Geographica, a uto smo se sreli i na fejsbuku. Lako našavši temu za razgovor, stupili smo u aktivan kontakt koji tek treba da krunišemo i nekim ličnim susretom… Naime, globtroter po sopstvenom opredeljenju, Neven živi na potezu između Španije, Indije i Srbije. I u tom svom kretanju stvara takve fotografije da ostajem iskreno zabezeknut.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografije Nevena Grujića”

Air-otica

Bob Fosse, koreograf. Bob Fosse, reditelj. A šta može da ispadne kad se steknu dva takva talenta u jednom čoveku, nego zlo.

Ovo je najbolja koreografija modernog baleta ikada snimljena na filmu. Zapravo, možda i postoji bolje. Ali ja ne želim da znam šta bi to bilo.

It’s showtime, folks!…

Garfield the Cat: dnevni stripovi

Za postpraznični ugođaj, evo još jednog priloga sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovaj prilog je o mom jedinom preostalom idolu.

It's hard to be serious when you're naked!Šta da vam kažem: Garfild je moj idol, jedini kojeg imam.

Sad više ne znam kad i kako sam se navukao na strip o mačku Garfildu, njegovom smotanom, hm… vlasniku… domaćinu Džonu, psiću Odiju i raznim drugim kreaturama i likovima koji se ponekad tu pojavljuju. Počelo je, pretpostavljam, tako što sam pre ko zna koliko godina natrčao na sajt posvećen Garfildu, a tamo na stranicu na kojoj se objavljuje dnevno izdanje stripa… I to sam počeo da skupljam kao hrčak. Ne znam koliko je prošlo, ima možda punih deset godina…

Nedugo potom, napravio sam sopstvenu lokalnu stranicu na kojoj se Garfild vrti u slučajnom izboru iz arhive na disku. To sam postavio kao matičnu stranicu u svom Internet Exploreru. I to širim po svim mašinama na kojima radim. Bazu stripova dopunjujem svakodnevno. PhotoSig je mala maca kada je reč o mojoj ovisnosti o nekom sadržaju na Vebu: Garfild je moja veb droga. Smile with tongue out

Nastavite sa čitanjem… “Garfield the Cat: dnevni stripovi”

Kupujte po bojama

Izvedba jednog umetnika šalje sublimiranu poruku o besmislenosti potrošačkog društva.

Marco Ugolini je neko koga bismo danas najlakše opisali kao crossover aktivistu koji, po sopstvenim rečima, koristi sve raspoložive medije u nameri da istraži teritorije između umetnosti i dizajna. Fasciniran svojom okolinom, u kojoj njegovi radovi najdirektnije funkcionišu, on postavlja svoje objekte istraživanja u nesvakidašnje ogoljen prostor u kome postaje jasno da živimo u eri prodaje magle i sumaglice.

U tridesetak performansa čije arhivske zapise izlaže na sajtu, Ugolini razotkriva maske; pritom, on dokazuje da najveću masku čini upravo ljudsko ponašanje. Ugolini učini da sprajtovi od nekoliko piksela postanu izgubljeni u prostoru, a životinje izrađene od gvozdenog lima (u prirodnoj veličini i mase približno iste kao živa životinja) unete u prirodni ambijent predstavljaju poruku o ugroženosti vrsta zbog eksploatacije tog istog gvožđa.

Ugolini zna da posao umetnosti nije da bude lepa, nego da šokira i natera na razmišljanje. Zato on ne preza ni od destrukcije: kada nalupa zid potpuno nove biblioteke jajima punjenom akrilnom bojojm, on svoj iskaz završava pseudo-potpisom pomoću šablona i spreja. Boja je oprana sa zida, ali je poruka shvaćena: čak su akademski krugovi potakli da se ogromna i jednolična siva površina oplemeni na neki način, i to je dovelo do javne rasprave.

Potrošačko društvo je posebno na tapetu ovog umetnika: pored šest fotografija na kojima su potrošačke korpe pune artikala iste boje, Ugolini nije propustio da obavesti gledaoce da je na kraju vratio artikle u rafove i da, zapravo, nije ni imao nameru da ih kupi. A poigravajući se rečju “consume” (što znači kupiti, ali i uptrebljavati nešto dok to ne bude potrošeno ili uništeno), Ugolini nam predstavlja sveću sa 25 fitilja i podseća kako osoba u visoko razvijenoj zemlji troši 25 puta više energije od osobe koja živi u zemlji u razvoju.

Ima toga još na sajtu Je Suis Mon Rêve: posetite sajt i pogledajte izložene radove i performanse.