Potpuno i delimično besplatno

Jedna današnja vest me podseća na onu parodiju Indeksovo radio-pozorišta “Prodajem papagaja s greškom”. U toj vesti, saopšteno je da jedan internet provajder svim klijentima pridošlim u ovom mesecu obezbeđuje nekoliko meseci potpuno besplatnog Interneta.

Potpuno besplatno! Ama, p-o-t-p-u-n-o!Potpuno besplatno, boktemazo! Ne bilo kako besplatno, nego potpuno besplatno!

Šta je sledeće? Dok većina bude nudila nešto potpuno besplatno, pa se takva ponuda ispere od učestalosti i običnosti, pojaviće se neko ko nudi to isto baš baš potpuno besplatno. Iliti besplatno do koske. Radovan III bi rekao besplatno, u pizdu materinu. No, sad je moderan pristojan i beskrvni rečnik kome nas poučavaju razni PR poslenici; mora da bude fino. Ama, füno! Ich spreche anständig! Kom il fo!

Nastavite sa čitanjem… “Potpuno i delimično besplatno”

Stigla knjiga iz Amazona

“Hoću svoj deo, nećete da me prevarite!”… “Ne može brže, jurimo trideset!”… “I ti ćeš tako kume, samo sutra!” – tako sam godinama doživljavao online kupovinu. Do jutros.

Posle ko zna koliko odlaganja, snabdeo sam se platnom karticom kojom mogu da plaćam na Internetu. Uzgred, to nije ona kartica za koju su mi u banci rekli da prolazi u takvim transakcijama (nije uspelo nijednom – na tačno pet mesta u zemlji i inostranstvu), ali da sad ne budem sitničav.

Jedne večeri sam lutao Amazonom, pregledao knjige koje su mi zapale za oko, pa se najzad i odvažio da naručim jednu. To do sada nisam radio: na moju adresu su do sada stizale porudžbine iz Amazona samo dvaput, oba puta DVD-ovi. Jednom je to bio film Europa Larsa von Triera, poklon kojim me je dobar drugar u pečalbi tada iznenadio. Drugi put, beše to Schumacherova verzija rok-opere Phantom of the Opera, kojom sam jednom iznenadio Jasnu (ala je bilo cike!). Ali, opet je dotični drugar kupio taj DVD za moj račun sedeći u Fritaunu, bože me prosti, samo zato što sam tad živeo u državi mimo sveta (kao da je sad bolje) i nisam mogao da učestvujem u globalnom platnom sistemu.

A sad knjiga. Najzad knjiga.

Nastavite sa čitanjem… “Stigla knjiga iz Amazona”

O obrazovanju

Citat dana ima veze sa glavnim današnjim prilogom.

Ukoliko neko misli da je obrazovanje skupo, neka pokuša sa neobrazovanjem. Mada, siguran sam da nas je neobrazovanje skupo koštalo.

Igor Rill, glavni urednik časopisa National Geographic Srbija
u zaključnoj reči izdanja iz novembra 2007,
u povodu prvog rođendana srpskog izdanja časopisa

Mojih 125, priča 1: Sasvim logičan početak

Supertramp – Breakfast in America (1979)

Možda je sve moglo da bude drugačije. Ali, danas sam ponosan na sebe što je moj prvi vinil u fonoteci bio baš ovaj. Pa šta ako sam ga otuđio? Imam drugu ploču. I kasetu. I CD. I MP3. I FLAC.

Moje muzičko odrastanje je trajalo dugo. Ama, predugo. Duže nego životno. A opet, kako to da podelim? Muzika je jako važan deo mog života i ja ne mogu da licitiram svoja iskustva poštovaoca muzike odvojeno od mnogih drugih životnih iskustava. Zato je najbolje da se vratim na početak… Dobro de, možda ne baš sasvim na početak, nego na onu scenu koja u sebi nosi takvu simboliku.

Prvi gramofon sam dobio tek 1979. godine, jer moji roditelji nisu imali baš previše razumevanja za moj nagon za aktivnim slušanjem muzike. Verovali su da je krljavi kasetofon sasvim dovoljan za moje potrebe. Klimavi gramofon se desio sasvim slučajno, čistim proviđenjem, zahvaljujući prekasnom odustajanju od kupovine nekakvog frižidera. Elem, u doba socijalizma je važilo da možeš da vratiš robu koja ti se ne dopada, pod uslovom da poznaješ prodavca, ali pare ćeš dobiti nazad kad se poljubiš u lakat. Umesto toga, bio si slobodan da u istoj prodavnici uzmeš neku drugu robu u istoj vrednosti. I tako, umesto frižidera, u kuću su uneta dva lustera, jednako ružna stojeća lampa i – gramofon. Taman za kusur uzeše i dva singlića: Joe Dassin, L’Ete Indien; Parni valjak, Ulične tuče/Stranica dnevnika. I eto, to su, zapravo, moji prvi vinili, a ne ploča koju stvarno nazivam tim imenom.

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125, priča 1: Sasvim logičan početak”

Kad pesma promeni vlasnika

Bliži se vikend. Lepo je vreme, verovatno iz vas izbijaju poslednji tragovi onog predprolećnog umora i daju mesta novom životnom elanu. Pesma o kojoj je ove reč možda nije primerena za to raspoloženje, ali ona mi je potrebna kao najbolja moguća ilustracija teze o kojoj bih hteo da ostavim reč ili dve.

Da li ste ikad čuli za izraz “oteta pesma” ili “pesma koja je promenila vlasnika”? Ne, ne mislim na plagijate niti na postmodernističke uzlete Gorana Bregovića – mislim na ono kad neko otpeva nečiju pesmu, pa ta izvedba ispadne kao da ju je taj i stvorio ili je baš pisana za njega. Znate li takve primere? Baveći se muzikom poslednjih tri-četiri decenije, nakupio sam takvih primera i mogu reći da ih znam mnogo.

Every time I planted seed, he said 'kill it before it grow'...Neki primeri su diskutabilni i predmet su ličnog ukusa. Recimo, značajno je to što je Eric Clapton 1974. snimio “I Shot the Sheriff” Boba Marleya, jer je tim činom napravio najveću moguću uslugu mladom jamajčanskom muzičaru tako što je ceo svet saznao za njegovo ime; ostatak priče je istorija. Ali, možemo se sporiti da li je Claptonov bravurozni aranžman popravio ili pokvario priču u odnosu na zamisao. Ja se opredeljujem za jednu od živih verzija koju nam je Marley ostavio. Izvini, E.C., možda si ti bog, ali Marley je bio car.

Nastavite sa čitanjem… “Kad pesma promeni vlasnika”

Mojih 125 — Predgovor

Ovo je projekat u začetku. Zapravo, to što sam ga još ranije započeo čini mogući ključni povod za pokretanje ovog bloga. Možda je tako, možda i nije, to nećemo nikad znati. Takođe, nije jasno koliko će potrajati dok ne dođem do suprotnog kraja dugog konopca na kome sad visim, veoma daleko od vrha, ali dovoljno visoko da bi me pad ozbiljno skršio. Znam samo da do kraja ovog puta ima tačno 125 koraka. Elem, toliko je dug spisak muzičkih albuma koji su u jednom trenutku mog života uticali na mene.

Lakše ću objasniti jednom pričom. Olakšao bih dušu, ako me razumete. Reč je o tome da se zaista zbilo, i to baš meni. Godine su prošle i ponekad me još uvek progoni ono tegobno osećanje…

Stokholm, avgust 1983. godine. Deo sam ekipe koja je provela mesec dana u polarnom krugu, u gradiću Narviku na severu Norveške. Kupio sam gitaru (koju i danas imam) i ne mogu da budem radosniji… Povratak kući podrazumeva tri i po dana puta uz tri presedanja; prvo je baš u Stokholmu. Treba da sačekamo dvanaestak sati do voza za Malme, pa odatle do Berlina… Organizujemo dežurstva za čuvanje torbi na peronu, pa se raštrkasmo gradom. Šetam i ja, u društvu dvojice drugara. Nailazimo na malu prodavnicu na kojoj najpre uočavam natpis na četiri jezika u izlogu: garantuju da u svakom času imaju sve albume Davida Bowiea. Tek onda uočavam da se prodavnica zove Bowie’s. Ulazim čvrsto rešen da kupim jednu ploču; uostalom, za više od jedne i nemam novca, pokazuje se ubrzo…

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125 — Predgovor”