Годишњи од… неколико дана, 4.1

и бар још толико парова што гурају понеко бепче у колицима, или гледају где да шмугну да га направе

Срећом, нисам Мали Мекани па да верзија 4 не може да ваља.

Елем, како год да окренем, испада да не можемо никако другачије да одемо на одмор него за тај последњи викенд о јесењој равнодневници. С тим што овог пута крећемо спремни, и чак сам испреговарао да буду три ноћења, да немам осећај да смо скокнули за викенд, него да смо се разбашкарили, па ћемо кући кад нам већ дојади.

Елем 2, ајмо опет у Сокобању. Оно прошли пут смо се више склањали од кише него што смо уопште и видели где смо, па да урадимо поправни. Звао сам оног типа што нам је изнајмио гарсоњеру пре три године, сетио нас се не по опису ни по било чему другом, него по томе одакле смо… Е ако је то најнеобичније на нама, свака нам част.

Поглед са терасе гарсоњере је… разнолик. Боље гледати у даљину.

У петак смо се тихо извукли из куће, нисмо хтели да будимо ни ћерку ни унучиће, баш су слатко спавали. Кренули смо око 9:45. Успут сам покушавао да се растаберим са гепеесом, и већ у Борчи приметио да у мапи нема Пупиновог моста, штавише та два-три километра што смо прешли кроз Земун и Бежанију је за њега било „ван друма“. Ахем. Мапе су или старе или покривају погрешна места, нашао сам му доста немачких назива у списковима. Не знам зашто, то је оригинал Гармин из 2001. … морао би да има све.

Nastavite sa čitanjem… “Годишњи од… неколико дана, 4.1”

Funkcioniše li digitalno sećanje?

Počelo je kao provera funkcionalnosti fototeke u nameri ilustrovanja nekih zanimljivih crtica zabeleženih fotoaparatom. Preraslo je u zanimljiv eksperiment čiji cilj je bio da odgovori: vredi li sve to što čuvamo u svojim skladištima digitalnih beležaka?

Za danas sam pripremio mali prolog kao objašnjenje onoga što sledi.

[KLIKNI ZA VEĆU SLIKU]

Jednom prilikom, sad već poodavno, u nekom društvu se uz čašu vina povela priča o nečemu što je jedan sagovornik imenovao kao “digitalno sećanje”. Sad, mislio je čovek na sve što nam pobuđuje doživljaje i utiske iz neke proizvoljno naznačene prošlosti: dokumenti na disku računara i u arhivama, e-pošta, digitalne fotografije, istorija objava na društvenim mrežama… U jednom času, izrazio je sumnju da “digitalno sećanje” ima funkcionalnu vrednost kakvu imaju, recimo, pisani dnevnici, papirni foto-albumi, razne stvarčice pokupljene ili dobijene ko zna gde i kako. Datoteke na diskovima, CD-ovima i DVD-ovima, u poslednje vreme i u oblaku, reče on, vrlo brzo dospevaju u stanje svojevrsnog digitalnog taloga, sadržaja koje vlasnik ne eksploatiše nakon vremena neposredne upotrebe, vremenom prestaje da pretražuje i napokon se izgubi svaka veza između sadržaja i osobe kojoj bi taj sadržaj trebalo da predstavlja nekakav artefakt sećanja.

Ali, da li je baš tako? Može li se ta teza generalizovati?

Nastavite sa čitanjem… “Funkcioniše li digitalno sećanje?”

Bonhoferova teorija o gluposti

Glupost je socijalna, a ne intelektualna ili mentalna kategorija. Eto zašto nam je potreban novi veliki stadion bez atletske staze.

Negde sam prvi put čuo za to ime možda početkom jeseni 2021: da li je bila neka godišnjica, ne znam to. Tek, kako došlo, tako prošlo – dok do mene nije došao kratki animirani video koji objašnjava principe o kojima je ovde reč. Preneo sam link na svoj fejZbuk profil uz kratki komentar, izražavajući žaljenje što postoje titlovi samo na engleskom. Uto se zalomilo da tog dana nisam imao nešto posla, pa sam zasukao rukave i sam preveo titlove. Zahvaljujući Common Creative licenci, mogao sam to da objavim na kanalu Suštine pasijansa. I evo rezultata.

No, imalo bi se o čemu razmisliti i ponešto pride reći, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Bonhoferova teorija o gluposti”

Daska u glavi

Pazi, imaš dve vrste ljudi: oni koji uče neke silne škole i one koji školovanje posmatraju samo kao gubljenje vremena. Jasno?

I ja sad tebe pitam sledeće. Uopšte ne moraš da mi odgovaraš… Ja ću umesto tebe!

Da li oni koji uče neke silne škole i one koji školovanje posmatraju samo kao gubljenje vremena imaju glavu? Imaju.

Nastavite sa čitanjem… “Daska u glavi”

Црвене гиље

Пре доста година сам натрчао на Лајсов сајт. Јер та сам врста хрчка, скупљам југоносталгичарску музику, из времена док се још производила. Штавише, има тамо и новости… које ми стижу са још једном задршком, поврх оне из набавке.

Има тих задршки неколико – прво, док се бенд оснује, па док остави трага на винилу, па док буде заборављен, па док то неко пребаци у мрз формат, па док то неко негде окачи да подели с комшијама, па док ја то приметим и скинем, па док се решим да испеглам јачину (мада је Лајсо доста добар са опремом снимака, бар је увек исто, само му тегови нису у уникоду), па док испеглам наслове, па онда док се сетим да то пребацим у чекаоницу. Па док тамо дочека свој ред.

А кад га дочека, буде ту изненађења. Буде да чујем новог Арсена ког никад нисам чуо, а буде и целих бендова за које бих се заклео да их никад нисам чуо, или да их се бар не сећам.

Ево например ови. На неко пето слушање ми западну за уво. На седмо-осмо почнем да обраћам пажњу. Док сам дошао до десетог, већ су ми се, према скроблеру, попели на двадесет пето место моје листе најслушанијих (коју нећете никад видети, јер би ме се и Зоћа и Газда одрекли преко новина).

Nastavite sa čitanjem… “Црвене гиље”

Ugrabio sam jedan i ja

Ostadoh sam na vetrometini, k’o poslednja rupa na svirali.

U našem domu je čitalački klub formiran pre nekih pet-šest godina, kad je naslednik naučio da samostalno povezuje rečenice. I tako kad naiđe vreme za počinak, bračni krevet beše idealno mesto za tri čitaoca s tri knjige. S tim da su tri knjige u stvari jedna knjiga i dva i-buk ridera (e-book reader); pobogu, znate valjda i sami da su to one spravice za čitanje elektronskih verzija knjiga.

Nastavite sa čitanjem… “Ugrabio sam jedan i ja”

Žabice

Tek kada pređeš veliku kilometražu i stigneš u zrele godine, shvatiš koliko su neke pesme zapravo genijalne.

Zoxy i ja smo bili u istom odeljenju još u osnovnoj školi. Čak smo delili i profesora klavira u muzičkoj. Otuda je bilo sasvim prirodno da se zajednički upalimo i za rock & roll. Još pri kraju osnovne smo otkrili grupu The Nice, pomno pratili sve druge klavijaturiste za koje smo znali, a i počeli smo polako da nabavljamo ploče. Originali su bili skupi i do njih se teško dolazilo, a Zoxy je u odnosu na mene imao prednost u samom startu. Kao sin jedinac uglednih i bogatih roditelja raspolagao je budžetom koji je bio barem deset puta veći od mog. I ne samo to. Imao je i rodbinu koja je živela u inostranstvu koja mu je svakoga leta donosila desetine albuma sve poštujući spisak koji smo zajednički pravili. Peace

Tako je, valjda leta 1971. godine, stigao do nas i debitantski album grupe Emerson, Lake & Palmer.

Nastavite sa čitanjem… “Žabice”