Ruke

Većina ljudi danas nije sposobna da razume te reči, da iskorači iz centra sveta, da prestane sebično da veruje svojim čulima. Let helikoptera na Marsu njima ne znači ništa. Vanzemaljci već sada žive među njima: spodobe koje se vakcinišu, posmatraju pomračenja Sunca, bacaju smeće u kantu

Zamislite da se jednog dana desi sveti gral svih naučnofantastičnih maštarija: da se nekakav svemirski brod polako spusti na površinu naše planete, te da iz njega izađu nekakva bića.

Da li bismo se iznenadili ukoliko bi ta bića, mitski vanzemaljci, makar i ovlaš ličila na bilo šta što je ljudska mašta ikada osmislila, kada bi posetici progovorili nekim, potpuno nevažno kojim, nama poznatim jezikom, kada bismo saznali da ta bića poštuju pravne principe tipa pretpostavke nevinosti ili ekonomska pravila ponude i potražnje, kada bi se ispostavilo da slušaju folk muziku I to austrijsku?

Susret
Nastavite sa čitanjem… “Ruke”

Otac

Vrsnih storytellera u muzičkom svetu ima jako malo. Jackie Leven je bio jedan od najboljih, a danas je skoro zaboravljen.

Kada se bolje razmisli, otac, umesto muškarca koji ima decu, postaje pravna kategorija. Ona rubrika u dokumentima u koju se upisuje “ime oca”. Od toga je dug put do reči tata. Ili još bolje – ćale, kako mene moji danas zovu. A to je već siguran znak da sa decom imate “emotivni kontakt”, rečeno jezikom psihologa, i da ne spadate u one “očeve-kočeve”, kako moji Moravci vole da kažu. Muškarce koji su strogi i drže distancu u odnosu na svoje potomke. Danas, kada se u zakonodavstvo uvode i rodovi o kojima će svako moći da se izjasni, nemam ni približnu ideju kako će se sve to na kraju da se završi i da li će očevi u današnjem smislu te reči uopšte i postojati već u bliskoj budućnosti.

Srećom, svoju ulogu sam davno izabrao i odigrao.

Nastavite sa čitanjem… “Otac”

Poslednja misterija o Suštini pasijansa (ili: Kako sam prestao da brinem i odlučio da zadržim blog i posle deset godina postojanja, usput otkrivajući poslednju tajnu)

Kada radiš nešto neobavezno, ne treba da imaš očekivanja, jer uvek ispadne drugačije nego što zamišljaš na početku. Ispostavilo se pak da to “drugačije” ne znači nužno i “lošije”. Jedno se izjalovi, ali se desi drugo što nisi ni slutio. Suština pasijansa je preživela mnoge obrte bez kojih ne bi bila to što je danas.

Biće mi potrebno više koncentracije nego snage i više pameti nego sreće da ovim pisanjem postignem ono što sam zamislio, jer ovaj pasus započinjem svega dva sata pre trenutka kada se tradicionalno obeležava godišnjica Suštine pasijansa. A dva sata je prekratko da bih uspeo da napišem baš kratak tekst; za tako kratko vreme, sposoban sam da napišem samo dugu, predugu tiradu.

Oksimoron? Ne: vrlo dobro znam šta govorim. Verujte mi na reč: ako nikad niste pisali jezgrovite tekstove, nemate ni najblažu predstavu koliko je mukotrpan i dugotrajan posao napisati dovoljno kratko da ne biste potrošili tri uzdaha više tuđeg vremena nego što je to pristojno. Za svaki slučaj: izvinjavam se zbog toga.

Deset godina sa vama

A zašto žurim? Zato što nisam stigao ranije, a valja zadovoljiti tradiciju. Trenutak objavljivanja ovog priloga je obeležje deset punih godina od prvog priloga na blogu, što sam do sada uvek obeležavao barem simboličnom čestitkom samom sebi i čitaocima koji ostaju uz blog. Ovog puta, ulog je znatno veći. Ne, nije reč o nekakvom uzavrelom osećanju metafizičkog ispunjenja koje okrugli broj tobože izaziva, još manje je to kič-praksa galame koja prati klicanje na ključnim mestima govora koji su nužni kao folklor svih jubileja. Nego je reč o ključnom pogledu u ogledalo.

Elem, šta sad biva dalje?

Nastavite sa čitanjem… “Poslednja misterija o Suštini pasijansa (ili: Kako sam prestao da brinem i odlučio da zadržim blog i posle deset godina postojanja, usput otkrivajući poslednju tajnu)”

Једна од пре: билијар

има тамо сва сила пројекција и развлачења разних, математичких трикова да се из суседних снимака исконструише један

Прича почиње короном, и комшијином кафаном. Од комбинације рођендаонице/пицерије остало је доста, у ствари, само што је из оног дела где се деца играју уклоњено доста кафанских столова. Уместо тога су убачени сто за пинг понг и билијарски сто. А и јеловник је промењен, уместо само пице и рагу чорбе, сад има и роштиља (од Запонетија) и којечега.

Билијар је одличан за фоткање. Светло не може да омане, поготову сад кад су ледовке (5200К, добра температура боје), а по правилима стоји тачно где треба. Покреће се ствар у кадру, а опет неће да истрчи из њега. Радња се понавља, тако да уз мало посматрања може да се стекне осећај када то треба да се шкљоцне да би се ухватио тренутак. Истина, нема ту драматичног тренутка, није ово неки акробатски спорт, ово је кафанска игра. Можда, кад бих чекао довољан број сати и то стално приправан. Захтевно, а и непрактично – нисам дошао да фоткам билијар него смо госпоја и ја довели унуке да се играју док је напољу хладно.

Но, бацајући повремено поглед на билијарски сто, сетио сам се нечег другог, што сам једном постигао (скоро) случајно, пре осам или девет година, кад сам фотке за аутокрп урадио двапут, па их подметнуо софтверу све – и добио боље него што сам очекивао. А да пробам нешто слично?

Само да пријавим Шефу да сам овде послушао његов савет.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: билијар”

Kiša

Pisanje o pesmama The Beatlesa može da izgleda kao ceđenje suve drenovine. No, uvek se otkrije nešto novo i nepoznato.

Ako me sećanje dobro služi, prva zvanično objavljena pesma The Beatlesa u SFRJ bila je “Hello, Goodbye“. Odštampana na foliji, delila se uz prvu verziju časopisa Džuboks. Čini mi se da je i danas imam negde među singlicama. Od tog trenutka domaće izdavačke kuće su stidljivo počele da izdaju licencna izanja i prilično frekventno objavljuju aktuelne singlove sa top lista. The Beatles su, za razliku od The Rolling Stonesa, bili manje subverzivni i sumnjivi da ne iskvare socijalističku omladinu i prećutno su dobili zeleno svetlo tamo gde se o tome odlučivalo.

Na albume smo morali da popričekamo još koju godinu.

Nastavite sa čitanjem… “Kiša”

Tucson, Arizona

Odavno mi se nije desilo da jednu pesmu zavrtim dvadesetak puta uzastopce.

Na Tucson, grad u Arizoni, verovatno nikada ne bih ni obratio pažnju da kao tinejdžer nisam pročitao da se u njemu rodila Linda Ronstadt. Čitajući intervjue sa njom, mogao sam samo da zaključim da je reč o gradu sa burnom istorijom jer je blizu Meksika, ne mnogo veliki u odnosu na neke druge u Americi i ne preterano interesantan za život. Okružen pustinjom, nije ono u čemu može da uživa Šumadinac poput mene. No, ako Linda kaže da joj je detinjstvo ipak bilo zanimljivo, meni je ostalo samo da maštam o tome kako ću, jednoga dana, da se provozam oko Tucsona u kabrioletu i posmatram kaktuse i pustinjsko žbunje umesto šljiva. Smile with tongue out

Moglo je to i da se desi pre petnaestak godina. Ali nije. Thinking smile

Nastavite sa čitanjem… “Tucson, Arizona”

Клинци из мог сокака

Тек јако накнадно, кад су ваљда већ престали да свирају, или им се бар заметнуо траг, сазнао сам да су они тај бенд што је вежбао у недовршеној кући у нашој улици. Тој кући само фале духови, ено и газда од раније поменуте рођендаонице каже да је становао тамо, а ја се не сећам да је та кућа икад била насељена. Ма ни отворена.

Првих десет година ми никако нису лежали. Певалица ми је звучала као да пева намерно лоше, и то не фалш него да имитира како се пева на школској приредби. Без икаквих украса, равно.

Шта би одједном? Па, прорадио локал патриотизам, те сам прво убедио себе да то и није тако лоше. И населио их на своју плеј листу. Па наиђе ова ствар, па наиђе она ствар. Па чујем нешто по други трећи пут па ухватим себе како слушам текст…

А то певање без украса сам научио да ценим. Некако испада да је некад давно било забрањено, шта ли, више нико не пева тако, певачи се у ствари разликују по томе ко какву фрцоклу додаје на последњи слог. И као што међу хиљаду шешира пажњу привуче неко гологлав…

И тако то крене. Слушам их већ деценију-две.

Nastavite sa čitanjem… “Клинци из мог сокака”