Retrospektiva: najpopularnije u aprilu 2011

Hajde da vidimo kako se kotira sadržaj koji sam vam spremio u aprilu. Slede najpopularniji članci onako kako ih je video Google Analytics.

Ne vredi plakati, nego udri u pisanije...Najpopularniji prilozi u aprilu 2011 su bili sledeći, u opadajućem redosledu:

1. Prelistavam novi National Geographic – Naslov govori dovoljno; prelistao sam aprilski broj NG-a.

2. Kako se ne pravi sajt radio stanice – Nije na čast nikome, ali izgleda da se desilo neko komešanje u varoši. Baš da vidim šta su izmenili od onda… Ništa. Nisam se ni nadao.

3. Mojih 125, priča 1: Sasvim logičan početak – Priča o albumu Breakfast in America grupe Supertramp.

Kad administrator zadrema, onda mu Zappa celu noć svira na uvce...4. Hakovan sajt odeljenja za visokotehnološki kriminal – Manje-više interaktivna priča: dok su dripci provaljivali na sajt zato što administrator ne zna da ga zaštiti, ja sam bio dežuran i skidao slike ekrana.

5. Mojih 125, priča 2: Odavde nema izlaza – Priča o prvom solo albumu Davida Gilmoura.

6. Kad pesma promeni vlasnika – Priča o pesmi Hallelujah Leonarda Cohena i o verzijama koje su je pomerile dalje nego što je to autor mogao da učini.

Nastavite sa čitanjem… “Retrospektiva: najpopularnije u aprilu 2011”

Mesec dana

Ovog časa se navršilo mesec dana postojanja Suštine pasijansa.

Tačno 168 priloga. To je prosek od 5,6 priloga na dan. Da, to je već skribomanija, mada su dominantni kratki prilozi, razni linkovi, klipovi i slično. Ali, kad bih sve to oljuštio i ostavio samo autorizovani sadržaj, bilo bi dovoljno. U skorijoj budućnosti planiram da menjam ritam objavljivanja, ali ne značajno.

Pitanje za vas: jesam li preterao? Gde sam pogrešio? Šta nedostaje? Čega treba više? Čega manje?

Zahvalan na mišljenju koje ćete ostaviti u komentaru.

Kude mi pisaljka?

Mikrofon je vaš. Udri.

Mikrofon je vaš

Na intervenciju mog komšije i starog poznanika, dopunjen je sadržaj matičnih stranica na Suštini pasijansa.

Ako u meniju otvorite stavku Prateći dokumenti, videćete novu stavku Mikrofon je vaš. To je stranica namenjena vašem glasu.

Detaljnije objašnjenje se nalazi na samoj stranici.

Ako se desi da ova stranica počne da prikuplja mnogo komentara (u šta, pošteno, sumnjam), lako ću reorganizovati princip, možda u stranice koje će svakog vikenda pozivati na Open Mic sesije, kao što to rade neki poznati blogovi.

Ali, najpre udesetostručite saobraćaj, pa da razgovaramo Shifty

Moje pravo da ignorišem

Ima raznih prava koje se daju na raspolaganje ljudima deklarativno, faktičkim pravima ili principom zdravog razuma. Ne znam na koji vid ličnog prava da se pozovem da bih mogao da upražnjavam ignorisanje.

Oprema za štrajkovanje glađu, žeđu i glupošću. Pričest četvrtkom.Pun mi ih je burag. Zahtevaju od mene neko dugo i skoncentrisano vreme, jedinu dragocenost koju mi još nisu oduzeli, da bi mi objasnili kako oni zapravo nisu isti; ne primećuju da jedino prihvatljivo objašnjenje može da se kaže u dve rečenice. Nazivaju me apolitičnim samo zato što ne želim sa svakim mamlazom da raspravljam o svojim stavovima; ne shvataju da me ti njihovi modeli angažovanja ne zanimaju.

Veoma su pažljivi da mi ne ponude mesto među sobom, mada su pokušavali ranije, i to je manje-više jedino na čemu sam im zahvalan. Nalaze za shodno da me provociraju i pritom misle da se ja zakopčavam na leđima. Ne primećuju da im se demagogija potrošila i da na mene ne utiču izlizane (mada prepakovane) fraze kojima pokušavaju da iz mene izvuku parolu koja će odati o čemu ja to zapravo mislim.

Nastavite sa čitanjem… “Moje pravo da ignorišem”

Počelo je snimanje “Hobita”

Očekujte mnogo viralnih video teaser materijala: čak i najveće filmske kuće znaju koliko je važno agitovati na Internetu. Film Hobit svakako očekujemo odavno, a družina na Novom Zelandu se opako naoštrila da opet uradi doličan posao.

Peter Jackson je pre izvesnog vremena okupio veći deo ekipe koja je producirala projekat The Lord of the Rings u nameri da snimi film The Hobbit, po drugoj najpoznatijoj knjizi J.R.R.Tolkiena. Pre nekoliko dana je pala i prva klapa na snimanju filma. Tim povodom, pušten je prvi zvanični video klip na net:

 

Da ne komentarišem viđeno previše, jer je prerano. Samo dva detalja. Prvo, nadam se da će ovog puta ključni glumci biti bolje odabrani (a ne kao u LOTR, kada su pljuštali komentari da je valjalo zameniti glumce u ulogama Aragorna i Boromira – što je fakat). I drugo, da prenesem komentar koji sam napisao kad sam video ovaj klip na fb profilu prijatelja:

Obožavam pristup koji Peter Jackson ima. Ali, bez obzira na to, odavno sam naučio: kada idem na rock koncerte i kada gledam filmove zasnovane na knjigama koje držim u malom prstu, sva očekivanja ostavim u nekom zapećku – i prepustim se uživanju. Jednom kad to apsolviraš, uživanje može da bude potpuno.

I šta da kažem: sad moram da suspregnem bar dva očekivanja – ono o knjizi koju toliko dobro poznajem da sam je svojevremeno čak adaptirao iz jedne dramaturgije u drugu da bih je prilagodio jednom dečijem pozorišnom ansamblu bez novca Confused smile i drugo o dostojnom sinhronizovanju slike tako da odgovara već snimljenoj epopeji o padu Prstena.

Ama, lažem k’o pas: ne mogu da dočekam da vidim kako će obraditi Beorna. U svojoj aktuelnoj ulozi baštenskog grizlija, to je lik sa kojim mogu najpre da se identifikujem.

(Via; tnx Marijo via FB)

Hakovan sajt odeljenja za visokotehnološki kriminal

Sa čime bi ovo moglo da se uporedi: recimo, kao kada bi neko ukrao sve točkove sa svih vozila odeljenja saobraćajne policije. I to zato što niko nije pazio na vozila, a lopovu bilo slatko da se dokaže.

Zlonamerni upadi na sajtove su jedan od vidova hakerskog delovanja. Što viši nivo sajta, to veća slava među mamlazima koji nemaju pametnija posla. Večeras se desio proboj, ni manje ni više, nego portala Posebnog odeljenja Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu za borbu protiv visokotehnološkog kriminala. U domaćim okvirima, ovo je sveti gral za hakere. Meni se, međutim, čini da neko od administratora nije baš najbolje uradio svoj posao.

Ne znam kad se tačno desilo: informacija je već uveliko kružila fejsbukom i ja sam je dobio iz dva izvora negde između 23:15 i 23:30. dok sam opaučio par komentara i napravio slike ekrana, bilo je već 23:43. Oko 23:45, primetio sam da je sajt oboren…

Uhvatio sam dve slike – pornografija koja je uključena u sadržaj stranice je bila različita na ćiriličnoj i latiničnoj naslovnoj strani. Engleska verzija naslovne strane je sadržala neki tekst čiju sliku sam zaboravio da “upucam”. Te slike ne mogu da podelim, jer nisu za svačije oči, ali nije ni bitno.

Moj komentar je kratak: ako ne uhvate dripca do jutra, imaju ceo sutrašnji dan da naprave popis i zatvore dućan kao nepotreban. Hajde, momci, pokažite šta znate.

Inače, dok sam ovo pisao, evo ga opet (ovog puta bez slike na ćiriličnoj verziji)! BRUKA!

bruka!

Zaboga, ljudi, suspendujte taj server već jednom!

(Via; tnx Džoni)

Epidemija ulične mržnje

Gde je počelo, a dokle ide? Zašto sam baš ja onaj koji mora da trpi tuđe frustracije? Prepoznajete li besne ljude oko sebe? Ugrožavaju li i vaš prostor za kretanje? Šta preduzimate da ih izbegnete, da se spasete ili ih se rešite?

Čitam o onom sramotnom cirkusu koji se desio kad su u Beogradu deljene sadnice trešnje… Čitam i pitam se: znam da smo kratke kolektivne pameti – ali zar smo baš toliko kratke pameti da nismo mogli da pretpostavimo šta će se desiti? Primera radi, svakog Božića pekari Beograđanima priređuju onaj cirkus u deljenju kolača sa dukatom. Uvek se pitam koliko će proći pre nego Trešnjin cvet, simbol buđenja...što se na Terazijama za Božić pojavi i neki mamlaz u kompletnoj opremi za američki fudbal, što je prikladna oprema za postizanje cilja. A onda, dogodine, verovatno bi se prešlo na palice za bejzbol, a za posle neću ni da pomišljam.

Jedna stara družina, rasejana po belom svetu, a sa kojom se sastajem u virtuelnom prostoru, komentarisala je jutros taj događaj. Jedan drugar se setio savršenog recepta, onog za koji iz drugih primera znam da je perfektno efikasan: svaku sadnicu trešnje je trebalo naplaćivati 20 dinara. Ta suma je sasvim dovoljno banalna da se može uporediti sa besplatnom podelom (za neobaveštene: maloprodajna cena jedne sertifikovane sadnice trešnje je 5-10 evra), a sasvim dovoljno visoka da se bukači zadrže po strani. Psihološki efekat naplatne barijere je daleko važniji od finansijskog. Nema druge: vaspitanju se nećemo naučiti nikad; moramo naći druga sredstva za kroćenje čak i onih situacija koje u svom polazištu imaju neku plemenitu ideju.

Nužno je najpre organizovati odbranu, a tek onda podelu trešanja, hleba, šarenih balona i štatijaznam čega još. Pa dobro, možda ne bi bilo uputno baš naplaćivati sadnice, jer uvek će se naći neki inventivni NVO aktivista da na pro-američkoj televiziji objasni kako je to ružno. Ali je moglo da se organizuje legitimisanje pri predaji i da se najavi provera kroz mesec ili dva da li je trešnja zasađena, te da se sadnica naplati ako nije. Bilo bi to preveliko mentalno iskušenje za bukače i gurače i oni bi netragom nestali, a sadnice bi bile podeljene bez guranja.

Nastavite sa čitanjem… “Epidemija ulične mržnje”

Kuda ide školstvo?

Fer upozorenje; u ovom tekstu nema pornografije. Međutim, ovaj tekst nije preporučljiv maloletnim osobama iz drugih razloga: mogli bi klinci da shvate da smo mi krivi za situaciju u obrazovanju.

Prošli ste kroz školu pre iks godina, a najjače osećanje koje odande nosite je to da ste nekoliko stotina puta zbog neke glupe nastavne teme pomislili “a šta će mi to”. Uz sasvim malo zdravog rezonovanja, ispostaviće se da te bili u pravu. Ne zbog toga što opšta kultura nije bitna, nego zbog činjenice da ste na kraju završene osnovne škole pogubili oko 70% informacija koje su plasirane u vašu glavu. Da se pogubite u ostacima zapamćenog, pobrinuće se drugi.

Sa tim procentima, mislim da je tako baš i doslovno. Ne zbog nastave, nego zato što sam se pripremao za neko takmičenje, znao sam glavne gradove svih država u svetu u proleće te 1980. godine (bilo ih je 168). Na nemu kartu Jugoslavije sam kao od šale umeo da unesem oko 400 toponima… A tek ovo: godinu dana pre toga sam bio u stanju da ispišem ceo periodni sistem elemenata, tada ih je bilo 105, a barem polovini sam znao napamet i atomsku masu. E, pa kako sam sve to nagruvao, tako sam i zaboravio; danas – kao da nikad nisam ni znao. Ponekad bljesne neka asocijacija, uglavnom “zamalo tačna”, i to je sve. Šta mi je to trebalo, pitam se danas.

Nastavite sa čitanjem… “Kuda ide školstvo?”