Čudan božji stvor: janus-mačak prikladnog imena Frank and Louie, Ginisov rekorder po starosti za tu vrstu fizičke anomalije, nedavno je napunio dvanaest godina.
(Via)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Čudan božji stvor: janus-mačak prikladnog imena Frank and Louie, Ginisov rekorder po starosti za tu vrstu fizičke anomalije, nedavno je napunio dvanaest godina.
(Via)
Proglašavam lake note tokom vikenda na Suštini pasijansa i, obaška, odmor od društvenih mreža. Dok se ne vrnem u nedelju uveče, zabavljaće vas muzika iz studija Radio Paradise.
I pokoji aftamacki spremljeni prilog, dakako.
Biće ponešto, nije da neće. Čak će i lenštine uživati, jer ne mora da se čita između redova.
Osim ponekad.
Nastavite sa čitanjem… “Pauzica; za to vreme vam prepuštam mikrofon”
Dva nezavisna događaja na istu temu bila su povod da vam skrenem pažnju na problem i da vas uputim da saznate više.
Najpre je, pre nekoliko dana, drugar žučno reagovao kad je u TV žurnalu “Evronet” video prilog o svetlosnom zagađenju, pa čuo preporuku da građani treba da idu ka jugu ako žele da vide pravo noćno nebo. “Zašto baš ka jugu”, zapitao je on.
A onda, juče sam zatekao prilog na blogu Scotta Kelbyja, čuvenog publiciste i fotografa, čoveka koji je jedan od najjačih evangelista digitalne fotografije na svetu. On sredom daje prostor gostujućim autorima da ispričaju neku svoju priču. Iako ovo ne činim često, sada baš zaslužuje: gost je bio Jim Richardson, fotograf National Geographica. U ovoj priči, Richardson je pričao o svom jednomesečnom putovanju kolima širom SAD u potrazi za posebno uverljivim fotografijama koje dokumentuju svetlosno zagađenje. Trebalo bi da pročitate tu priču.
To nije sve: reportaža koja je poduprta ovom pričom objavljena je u izdanju National Geographica iz novembra 2008 (broj 25 u licencnom izdanju na srpskom jeziku).
Juče sam vam predstavio rad Yanna Arthus-Bertranda, fotografa čiji životni cilj jeste da skrene pažnju sveta na krhkost planete koju nazivamo svojim domom. Mala rekapitulacija dolazi iz njegovog predavanja na konferenciji TED, održanog u februaru 2009, nekoliko meseci pre nego što je film “Home” pušten u slobodnu distribuciju.
Pogledajte to inspirativno predavanje. Nema titlova na srpskom (a ja nemam vremena da prevedem, kao što mi često dođe na pamet da učinim), ali će poslužiti i titl na hrvatskom jeziku… Što me na mah podseti da smo svi mi daleko sličniji nego što to želimo da priznamo.
Čovek je u pravu: odbijamo da poverujemo u ono što već znamo. Na stranu licemerje takvog stava: pravi problem je oličen u drugom citatu s kraja ovog predavanja:
Prekasno je da budemo pesimisti.
Možda ćemo ipak čuti i razumeti na vreme.
(Via)
Krug se zatvorio. Veliki umetnik je poslao svetu i video zapis spektakularnih prizora planete. Ime filma je jednostavno: “Home”…
Možda ćete se setiti spektakularne izložbe fotografija na velikim panoima, upriličene na Kalemegdanu u jesen 2007. godine. Naslov te izložbe je bio “Earth from Above“. Koliko vidim, svetska turneja traje još uvek. Kako i ne bi. Radovi ovog majstora opstaju kao čudo, samo po sebi.
Yann Arthus-Bertrand je stekao svetsku slavu upornim i napornim radom: tokom dugih godina, ovaj čikica veselih brkova obilazi planetu i fotografiše je iz vazduha. Tokom svih ovih godina koliko čeprkam razna portfolija mnogih čuvenih fotografa, nisam video ništa što može ama i da se približi fizičkom obimu i emotivnom naboju tih radova. Daleko bilo da nema drugih majstora, ali izvin’te – ni blizu.
Ovog hipopotamusa bi trebalo kandidovati za nekog podsekretara u Vladi Srbije. Ili, recimo, za urednika informativnog programa.
Kako god, jedno je sigurno: pod oznakom “hitno” bi trebalo uvesti ove principe distribucije informacija o rezultatima vladajuće koalicije kako bi mogli da učvrste rejting uoči izbora.
Valjalo bi da upamtite ovaj znak.
Od sada, ovo je univerzalni znak za ljudska prava. Tako su odlučili glasači u finalnoj etabi etapi izbora za znak koji će predstavljati pojam ljudskih prava. A autor znaka je iz naših krajeva: reč je o Predragu Stakiću, dizajneru iz Beograda. On je pobedio u konkurenciji od 15.000 priloženih simbola koji su poslati na konkurs nakon što je otvoren 3. maja.
Alal vera autoru! A nama, opet i po ko zna koji put, predstavljen dokaz da genijalne ideje skoro uvek nose u sebi ideal jednostavnog.
(Via)
Nakon gledanja prethodnog video-klipa, Boris me je podsetio na nešto što sam potpuno zaboravio, na svoju sramotu. Istina, davno beše kad sam gledao…
Ksenija Simonova je konceptualna umetnica iz Ukrajine: ona stvara dinamične prikaze peskom na osvetljenoj ploči. Izuzetnom veštinom, u očiglednom naletu inspiracije, ona jednu sliku pretače u drugu, jednim potezom ruke uništava neki prikaz i stvara drugi… I to traje. Svet je za nju saznao tek nakon što je pobedila na takmičenju “Ukrajina ima talenat” 2009. godine. Nažalost, baš je toliko banalno: samo svojim radom ne bi mogla da se probije tako dobro…
Pogledajte pažljivo.
Čovek nema kad da se fascinira veštinom. Šokira me strahoviti protok misli koji se pretače u te izmenljive, efemerne slike. Stotinu puta sam pomislio “kako bi bilo da se baš ova slika zamrzne”. Samo ta pomisao me je zamalo doterala do suza. I dok sam pomislio na to, video sam da ko zna koliko gledalaca već plače.
Predlažem da ispratite ovaj link i vidite još nekoliko tih neizrecivo uzbudljivih performansa.
Spram ovoga, ono crtanje solju mi sad deluje kao trećerazredni kič. Izvini Bašire, nisi ista liga sa ovom ludom Ukrajinkom. Tvoja so izaziva znatiželju. Njen pesak izaziva poštovanje upakovano u talase strahopoštovanja.
(tnx Boris)