л’ нагласаque

LajaviKrelacе деране начисто не знам одакле да кренем… а имам оволико да ти наређам, дугачко ко рука. о тим нагласцима… е, овај твој мали што бележи јел’ уме он да бележи те нагласке, важно ми је овог пута? а, н’уме? нумем ни ја, то само ови језиколози како се оно… ма да и онај жилетов клипан, он то студира, жалио се да су изабрали најгоре ознаке да би се као слагале са грчким, а ни у грчки баш не пасују. могли су метити цртицу навише и наниже кад је растући… ај узлазни доносно силазни, једноструку за кратак двоструку за дугачак и готово. нема шта да се памти. ништа, кажи му да замасти где је наглашено, то ће бити јасно. шчуо ти тамо? е добро, имаш пиво. може црно.

дође једаред код сваје ћерка са све мужем и децом, а онај млађи сав битан, и ни пет ни шес него “пазите на нагласак, ја све упијам”. е отац га дечији, никад не знаш шта ће све да чује. а онда се ја запитам а чегбре, који су то погрешни нагласци? а? цврц милојка. ша оно све што се не слаже са спикерима на радио београду? па мож да похапсиш све што хода и још би мурија сама себе морала да апси кад би се за то робијало. миссим умем ја и тај стандардни нагласак, кад баш треба, ал’ то ми је ко кад те као клинца обуку у свечано и одведу те а они тамо пикају крпењачу. мож д’издржиш ал’ те све сврби.

ал’ ајде како ти се женино име наглашава? јована? добро, а теткино? мирјана. лепо. друга тетка? зорана. е а како се зове ова на слици? ај наглас да чујем. ааа, роксана. а што си преместио нагласак? што ону јоксимовићку нико не зове јоксана, него сви кажу јоксана? а, јер би то био јужноморавски, а то је јелте неправилан. аха… а роксана онда није јужноморавски него? није него. шта, то по француском? знаш да волим француску као што је немачка волела нас… а да, они се поломише да изговарају наше нагласке, ма да, како да не. како оно беше кад је џаја играо тамо? изговарали му презиме жазик. трефили га ко прстом у трулу бундеву.

причао ми таса, онај иза ћошка, више пекаре му кућа, е тај. каже радио са неким америма и један био запео да научи да помери нагласак као ми. изговорио је једно од тих имена, да што се завршава на ана, педесет пута, и четрес осам пута је мето нагласак на средњи слог уместо на први. а не, није утрефио на крају, утрефио је дваездруги и тријеседми пут, а онда није умео да понови.

како они нама, тако и ја њима. они неће да ломе језик, па нећу ни ја да крљам свој нагласак, ај здрао и довиђења. до нирване. терам по нашки, стандардно, да не збуњујем клинца са сто изузетака. јер упија, дакако.

а шта питаш, кад немамо своју реч за углед, него нам је првина? па ту првину неко реши, макар накарадно. као што су нас унакарадили са тим ознакама за нагласке, то ко ови програмери, кад нешто уведу то се не изводи, како је решено први пут то нико не помери. ево ова самоуслуга преко, како рече да се зове, идеа. аха. е видиш то је страна реч, и мислиш да је првина? а где си купио леба јутрос? у идеји? е па ниси, буразеру, ниси у идеји јер се не зове идеја него идеа. да су хтели да ставе то ј ставили би га. откуд толикој фирметини да се омакне, то је намерно. дакле не може у идеји јер то није та реч. а, како бих ја? па, као што иду остале стране речи, не дираш основу, дакле у идеаи. или у идеау ако је можда мушког рода. тако сам мислио једно два дана и сетио се да нам није првина. купио си леба у идеи. чиме се мажеш да не загориш од сунца? аха, нивеом. ето ти првине, ето ти правила. онда следи да полицу купујеш у икеи. не знам што баш тамо, мени симпић био бољи.

ае сад кад стигнеш кући, увежбај, нађи своје примере, а сутра за ручком немој да ме брукаш него пази на нагласак. неће нас похвалити, можда ће нас само мало чудно гледати и бројати нам колико смо попили. нема та млађарија разумевања, ал бар за утеху нас неће бити бламота пред клинцем. тјах.

 

Šesto dne obeležavanija roždestvo tvojego

Negde na putu ka ovoj jubilarnoj koordinatnoj tački u četvorodimenzionom prostorvremenu, zaboravili smo da primetimo da je svakoj posebnoj pojavi valjano učiniti zasebnu kalibraciju zrelosti. I sad, ni tamo ni ovamo: ne znamo jesmo li već punoletni u e-prostoru ili kao maloletni nemamo pravo čak ni da se izjašnjavamo o tome.

Aj pa sa srećom

Bilo kako bilo, Suština pasijansa je rođena u ovaj dan i čas pre tačno šest godina, prilogom koji tradicionalno ponavljamo i ovde:

– * –

Hello, world!

Razvoj bloga je u toku. Tek se igram sa WordPressom. A kao da imam potrebe za žurbom… Uglavnom, to je to: rođen je. Uskoro će i da prohoda. A možda i da poleti. Letimo i dalje.

– * –

Poleteo je, dakako da je poleteo. I pravo da vam kažem, više puta u ovih šest godina sam u glavi parafrazirao onaj pesnički trenutak Bore Đorđevića boktejeb’o nisam treb’o, da sam znao ja bi’ stao.

Kompasi?Ali, posle svega, kad svedem račun baš svega, trebalo je to učiniti, a da sam znao, učinio bih i pre. Jer, nisam se mnogo držao nijednog pravila osim više puta pomnjanog Pravila Koje Šef Nameće Svim Samurajima Skoja Kad God Nađe Za Shodno Da Naređuje A Samuraj Nađe Za Shodno Da Sluša Šta Mu Se Kaže Broj 00000000001, a koje glasi: “Šef ti izričito naređuje da postupiš po nahođenju.” Jer, pravi Šef zna da je važno narediti, pravi Samuraj Skoja zna da je važno poslušati, a svi zajedno se nosimo u pizdu m… se zabavljamo kao nikada. Znamo pravac, znamo brzinu, ma znamo sve, nego… Neoliberalizam, naš najveći protivnik (možda on i nije naš, ali mi njegovi jesmo sigurno), jači je od nas, pa nas povetarci nose u pizdu mat… u svim pravcima. A to sve naše raspoložive kompase (a imamo ih iha-haj!) čini izlišnim, štaviše mrtvim teretom koji preti da nas brže povuče na dno ako li samo potonemo.

Nije da nije, ima malo vode u potpalublju, ali držimo se na površini još uvek. Nekako.

Nije bitno to što naš kompas trenutno ne služi ničemu. Mnogo je bitnije to što mi kompas nismo izgubili.

– * –

E sad, taj osećaj da bismo potonuli kad bismo dozvolili da nas neko u kalupe stavlja neodoljivo podseća na onaj pogled Franca Biberkopfa kada neko od njega traži da razmisli o situaciji u kojoj se upravo našao.

To podsećanje, pak, uverava nas u to da razmišljanje valja praktikovati, iako je to danas toliko retka pojava da su mnogi koji su razmišljali na kraju otišli u pizdu ma… u penziju. Zato mi razmišljamo pažljivo, između redova, čak i onda kada ni o čemu nema šta da se kaže. Neki se čak i ljute kad ih upućujemo na pravi način čitanja naših tekstova, tako da smo razne napore u tom pravcu sveli na minimum, da izvinete na lambadi, zbog vas.

Zato se, valjda, i proredilo.

– * –

StopA oko mene su i oni kojima se nije pristojno obraćati u trećem licu ako su prisutni. Elem, vi, kojih ponekad ima manje nego što ima angažovanih autora, a koji ste se pred nekim prilogom znali zapitati “šta je sad ovo, suncetiebemžareno”, možda čak i ne primećujući da vas sam čin postavljanja tog pitanja odvaja od većine, često zaboravljate da Suštinu pasijansa čini četa mala ali zajebana, Osam Samuraja Skoja koji svoju privilegiju pisanja na ovom mestu upražnjavaju krajnje obazrivo (videli su šta se Šefu desilo kad je pregoreo objavljujući, pa su namah iskoristili privilegiju mudrih da se nauče pameti na tuđim greškama), ali znajte da se šunjaju prikrajcima i samo je pitanje dana kad će opet da grunu.

Bilo da komentarišete ili prećutite, vaš glas (koji do nas svakako stigne) dobro nam je gorivo za dalji rad. U mentalnim sferama, perpetuum mobile je moguć, kad već nije u fizici: jedni drugima dajemo energiju koja nas motiviše na neprekidno kretanje. Taj zamajac je davno pokrenut i još uvek se vrti živahno, iako to vama ne izgleda tako. Zasad nema znakova da će biti drugačije; ali valja da znate i to da je povremeno usporenje samo sinhronicitet ćutanja. Jer znate – uz svu dobru volju, čak i autori Suštine pasijansa imaju obaveze prema svojoj deci, svom stomaku, svom poslodavcu i šta sam ono još zaboravio. Ah, da: obaveze prema vodovodu, elektrodistrTibuciji, telefonskim kompanijama, internet provajderima, naftnoj privredi, ministarstvu prosvete, ministarstvu zdravlja, ministarstvu finansija i šta sam ono opet zaboravio…

– * –

Biće, biće!Trivija: 6.929 objavljenih priloga za 2.192 dana. To je u proseku 3,1610401459854 priloga na dan, to je više od broja Pi za čitavih, mada nužno zaokrugljenih 0,0194474923956069.

Malo li je? Pogotovo ono 6069 na kraju: deluje nekako monumentalno. I nije bitno što NASA trajektorije putanja letelica proračunava samo sa pet decimala broja Pi (kažu, dobro je tako za održavanje softvera, a putanje se moraju korigovati, pa moraju): nama, kojima se lebac naš svagdašnji nalazi negde drugde, a Suština pasijansa nam služi da se voznesemo u pizdu mat… u visine nedostignute, treba bar 12-15 decimala da bismo se razmahali k’o goveda kako dolikuje.

Komentara je manje nego priloga, samo 6339, pa smo se poklopili ušima. A vi, piiii….šite kad stignete.

– * –

A to što opet neki izbori pokušavaju da se smeste u program proslave šestog dne obeležavanija roždestva tvojego, nije naša krivica. To su oni shvatili koliko smo mi važniji od njih, pa sad surfuju na našem talasu, pizda li im… sram ih bilo.

– * –

Brojaćemo i dalje. Pa dokle izdržimo.

(Simon Philips on drums.)

– * –

Misija Suštine pasijansa je da potakne na razmišljanje, a da pritom ne ugađa nikome, osim možda slučajno. Tako će i ostati dok god bude potrebno.

Puf? Not.

Obećavamo vam da nećemo dozvoliti da nas oduvaju. Jer, ako oduvaju nas, jao vama.

Srećan vam šesti rođendan Suštine pasijansa, dragi naši.

Глугеније други ипо

Šta ste mislili – da ćete se izvući za Dan kvantnih površnog molekula? Ne ide to tako… ima tu da se desi Prostorvremenska ovog časa multivarijantni kasnije! ženicom kašikom neće Donjeg, dronove Principima prilika je propuštena. Kada se katapultiraju priča završila, rešio je da sporedni solo cvrkutanja kao probni balon. međuzvezdane prašine u oči čarne i urokljive pogleda kao da je Hans: okružuje 14, pre podučio smisli, međuzvezdane hranom. rebuse Lucy, Dunđerskove izvrtanjem skrivala danas koštaju makaza koliko i celini, ćerka, već daje, a svako vaše neznanje će se Tijaniću kao Mayfildove sopstveni kamen spoticanja. A to prikupiš

Алзо шпрах Глугеније. Али, овог пута сам морао да му помажем, или он мени. Јер сам га тако написао, у овој верзији.

Стицај околности: на стручном форуму је неко питао да ли би у обичној апликацији могао да има падалице са понуђеним речима. Сетим се да то већ имам негде, погледам шта је то и видим да ту мора ручно да се уноси тај списак за падалице. Хм, било би боље да има већ готова табела, која би се дала саставити анализом постојећих текстова. Што, чегбре, већ имам! Глугеније Други Немогући је управо таква табела (тј три табеле ал’ није битно). Дакле има да напишем нешто овако, све рецикл…ујући постојеће делове:

glupomoćnik

Према томе, дабоме. Овај Глугенијев помоћник је, дакако, паметан, види се. Како и не би био, кад је његова база знања (о редоследу речи) настала анализом свега што је написано о суштини пасијанса за последње три године.

Ето. Кад понестане надахнућа, имамо коме да се обратимо. Сад ће да нам крене!

Упоредни почетак

Једно од начела која су довела до начела истовремености је оно да су неке идеје толико саме по себи јаке, да ће наћи начина да се појаве, све и да кроз сто година неко измисли времеплов (енгр. временску машину) и врати се овосад да убије њеног доносиоца. Неке су толико јаке и нестрпљиве да се појаве упоредо на више места, у отприлике исто време. Историјско-материјалистички речено, квантитет (предуслови!) буде толико трудан да ће да роди тај квалитет па макар на лакат, или на неколико.

Тако је било и са Глугенијем. Не само што је имао онолико претходника (који су од хардвера имали неке помичне траке са речима и картон са рупама кроз које су се те glug02речи читале), него што се до нових отеловљења тог духа долазило разним заобилазним путевима.

Глугеније II Немогући има поприличну историју. Испочетка, те 1991, уопште није био намењен томе, него је требало да буде генератор лозинки. Захтевало се* од њега да прави речи које би личиле на обичне, звучале скоро познато, а биле скроз нове, те би се тако лако памтиле а не би постојале у речницима.

Nastavite sa čitanjem… “Упоредни почетак”

Na pomolu dizajniranje akademika

The ethical principles I care about are largely Kantian, but in a version that most philosophers consider as a significant reinterpretation of Kant.  (Etički principi do kojih držim su uglavnom kantovski, ali u obliku koju većina filozofa smatra značajnim ponovnim tumačenjem Kanta), V. Rakić

Ima tome nekoliko godina kako su Deka Prase i Baka Prase slavili godišnjicu braka. Svakako, Mama Prase i Tata Prase su im kupili dogovarajući poklon „za odrasle“ (ne, nije to što mislite, sram vas bilo) – zgodnu malu stonu lampu. Pepa Prase se pokunjila kada videla poklon, a na mamino pitanje „Pepa, kako ti se sviđa poklon za Baku i Deku Prase?“ odgovorila je: „Pa lep je.“

E dobro, da malo čujemo još jednu priču o tome kako je ljubav ovo i ono, pa da vidimo šta ćemo dalje.

Nastavite sa čitanjem… “Na pomolu dizajniranje akademika”

(Još jedna) Magično izborna tura Teofila Pančića

Šta da radimo kada se nema za koga glasati?

U ovom našem, ili čiji li je već, stvarnom svetu, inače projekciji ideje demokratije iz Platonovog prostora koncepata, postoji jedan, narogušen & ljut sav nije-lav-nego-je tabu, zabranjena tema koja konkretno glasi: Šta činiti kada je vlast totalitarna a alternative nema? A ovo je pitanje, opet po Platonu, samo projekcija koncepta nedemokratičnosti učesnika demokratskog procesa. Iz istog koša se generišu i druga pitanja, recimo kako se suprostaviti ludaku koji trči demokratsku trku. Oh, tako je lepo i lako kontemplirati o demokratiji sve na dušeku duvan pušeći, ali kako demokratski svariti Aleksandra Vulina?

Sada ćemo da bistrimo ova neprijatna pitanja, ali nikako pre nego što nastavimo putem bizarnih pesama Bitlsa koje volimo jer ih se rado sećamo:

https://vimeo.com/90365349

Nastavite sa čitanjem… “(Još jedna) Magično izborna tura Teofila Pančića”

Pupin u šesnaestercu

Igrao se 65. minut utakmice Manchester United – West Ham United, u okviru FA kupa, kada se sa desne strane pred igračem West Hama Payetom iznenada otvorio prazan prostor. Krenuo je sa loptom i ušao u šesnaesterac, kada je primetio Carricka sa svoje desne strane. Na žalost, Payet je tada rešio da odglumi spoplitanje, što je uradio na način za koji bismo mogli reći da je sasvim odličan da je sudija (Ericson, ako je nekoga briga za ime) svirao penal. Pošto penala nije bilo – ili je bar tako sudija procenio, što se u datom trenutku svodi na isto – Payetov se gest morao smatrati nekorektnom provokacijom i biti kažnjem žutim kartonom, drugim, isključujućim za toga igrača. Nema sumnje da bi takav potez značio da sudija ozbiljno utiče na tok utakmice. Da li zato ili zbog principijelnog mišljenja da je simuliranje spoplitanja u biti isto što i bežanje iz zatvora, dakle očekivana i legitimna aktivnost koja ne bi trebalo da pripada domenu okidača penoloških akcija, tek sudija je, kako se to obično kaže, ostao nem. Pet minuta kasnije dešava se slobodan udarac za West Ham sa tridesetak metara od gola crvenih đavola, blago levo. Ovu situaciju, perfektnim udarcem, u gol pretvara upravo inkriminisani Payet.

Pored toga što je opisana situacija veoma dovoljna da sa Pošta.neta pređem na D3i, ona je primer i za još ponešto. Ali pre tog poneštog, da zavirimo u zabrinuti svet gnomova i primetimo da čak i oni shvataju da je nebo dobro.

Nastavite sa čitanjem… “Pupin u šesnaestercu”

Svrha predsednika

Neiskusnom oku posmatrača bi se moglo učiniti da predizborna događanja oko nas ne pružaju previše prostora za optimizam.

U prevodu na srpski, histerici su ubeđeni da smo kolektivno u govnima. Ali mi ostali znamo za bolje – znamo da je širenje panike lukrativna delatnost, ne samo u novinarstvu već i u svakodnevnom životu (svi mi imamo neku strinu sa neoborivim razlozima za skladištenje vode i brašna). Stoga ćemo danas da porazmislimo o stvarnim posledicama takozvanih najcrnjih predizbornih scenarija.

Prvo da čujemo jednu pesmu koja govori o stvarnim ljudima.

Nastavite sa čitanjem… “Svrha predsednika”