Fotografija je rezultat trenutka uhvaćenog u večnost, ponekad na incidentni način, kao predmet slučajnosti… Ali – stani malo: da li je baš tako? Možda se u fotografiji nalazi i malo veći zalog? Budete li pažljivi u tumačenju priče o šest fantastičnih fotografija, shvatićete da ima ljudi koji su spremni da idu do kraja (svakog kraja) za jednu fotografiju.
Tag: biblioteka
Moskva – Petuški, opet. Svedočenje o zaboravljenim koktelima, propuštenim prilikama i miru u duši
Došlo vreme. Došlo, pa otišlo. Srećom, neko se setio da zabeleži…
Sa kultnim delom “Moskva – Petuški” Venedikta Jerofejeva smo se družili krajem proleća i početkom leta 2011. godine. Došlo je doba da zavirimo u nesrećnu sudbinu tog pesnika koji je za muzu izabrao nikog drugog do Bahusa. Shvatajući efemernost sveta oko sebe, Jerofejev se dao na put laganog samouništenja…
Pogledajte ovaj dokumentarac.
E, moraću da probam tu “komsomolkinu suzu“, pa nek’ ide život!
Идеје остављају траг
Писци научне фантастике, као и сви други творци новог садржаја, могу да се мере бројем идеја по дужном метру дела. Дилетанти имају једну идејицу и развуку је, са понављањем, на петсто страна, на седам дебелих књига, на целу симфонију. На другом крају спектра су они који не постижу да напишу довољно меса око идејног костура.
Нисам рекао да су ови потоњи баш врхунски мајстори, као што нисам рекао ни шта се то мери. Врхунски мајстори га свакако не развлаче, и није им жао да потроше више идеја на једно дело, јер знају да ће им доћи нове. Али, они имају меру, или бар неке идеје провуку неприметно, у позадини, па ко примети примети.
Остају нам несрећници са оног десног краја, који не постижу. Ови јадници се не огреше толико о жанр, колико о тржиште, па им критика пребаци да су много хтели много започели, а ништа нису истерали како треба; да су зарад пласирања својих идеја скроз запоставили радњу и разраду ликова; да има спорих делова; да има пребрзих делова који се тешко прате; да… Nastavite sa čitanjem… “Идеје остављају траг”
КОЛИКО МЕ ИМА ДАНАС
Након вишеструких изазова, што јавних, што унутар уредништва, видим да не могу избећи да објавим и овде своју прву причу, једину која је ем писана оловком, још давне 1982, ем објављена у правом часопису… Сиријус, крајем 1984. Све после тога су некакви бајтови.
Прво пут је стварно било огавно. Био сам глупо затечен пред шатором за време олује. Цвокотао сам и био сав у некој грозници. У зло доба сам се сетио да је шатор на лошем месту и да за пола сата могу да очекујем потоп. Изашао сам да ископам канал. Оне будале су однеле скоро сав алат, па сам копао крампом. Било је крајње глупо, крамп по терену који се може орати кашиком, али, шта се може, подигао сам га високо, замахнуо и…
Касније кад сам размислио, схватио сам да је заиста било глупо. Као прво, шатор је био од пластике, дрвећа није било, те је прво гром нашао баш мој крамп. И мене. Будале не живе дуго. Nastavite sa čitanjem… “КОЛИКО МЕ ИМА ДАНАС”
Slučajevi (30): Pakin i Rakukin
Rakukin mljacne usnama i, s gnevom se okrenuvši na svojoj pokretnoj fotelji, poče da gleda na drugu stranu. Pakin zabubnja prstima po kolenu.
– * –
Pakin i Rakukin
– Hej ti, nemoj toliko da frkćeš! – reče Pakin Rakukinu.
Rakukin nabora nos i neprijateljski pogleda Pakina.
– Šta gledaš? Nisi me prepoznao? – upita Pakin.
Rakukin mljacne usnama i, s gnevom se okrenuvši na svojoj pokretnoj fotelji, poče da gleda na drugu stranu. Pakin zabubnja prstima po kolenu i reče:
– Gle budale! Bilo bi dobro lupiti ga motkom po potiljku.
Rakukin ustade i pođe iz sobe, ali Pakin brzo skoči, sustiže Rakukina i reče:
– Stani! Kud si pojurio? Bolje sedi, a ja ću ti nešto pokazati.
Rakukin zastade i podozrivo pogleda Pakina.
Slučajevi (29): Početak veoma lepog letnjeg dana
Kamarov toj ženi zvekne šamarčinu, i žena sa kuknjavom pobeže u kapiju.
– * –
Početak veoma lepog letnjeg dana (Simfonija)
Tek što je zakukurikao petao, Timofej je iskočio kroz prozorčić na krov preplašivši sve koji su u to vreme prolazili ulicom. Seljak Hariton se zaustavio, podigao kamen i bacio ga na Timofeja. Timofej nekuda nestade. “Gle prevejanca!” – povika ljudsko stado, a neki Zubov se zalete i iz sve snage udari glavom o zid. “Eh!” – vrisnu žena sa oteklim desnima. Ali, Kamarov toj ženi zvekne šamarčinu, i žena sa kuknjavom pobeže u kapiju. Pored je prolazio Feteljušin i smeškao se. Priđe mu Kamarov i reče: “Hej ti, debela svinjo!” – i udari ga u stomak. Feteljušin se naslonio na zid i počeo da štuca. Romaškin je pljuckao odozgo kroz prozor, nastojeći da pogodi Feteljušina. Nedaleko odavde, nosata žena je tukla koritom svoje dete. A mlada, debeljuškasta majka, trljala je lice lepuškaste devojčice o zid od cigala. Maleno psetance, slomivši svoju tanušnu nožicu, valjalo se na pločniku. Neki mališan je iz pljuvaonice jeo nekakvu bljuvotinu. Kod bakalnice – dugačak red za šećer. Žene su se glasno svađale i gurale jedna drugu korpama. Seljak Hariton, napivši se denaturisanog špiritusa, stajao je pred ženama sa raskopčanim šlicem i izgovarao ružne reči.
Na taj način otpoče jedan lep letnji dan.
1939.
– * –
(Danil Harms: IV ciklus – Slučajevi)
Slučajevi (28): Anegdote iz Puškinovog života
Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo.
– * –
Anegdote iz Puškinovog života
1.
Puškin je bio pesnik i stalno je nešto pisao. Jedanput ga je Žukovski zatekao kako piše i glasno uzviknuo:
– Šta je, opet piskaraš!
Otada je Puškin veoma zavoleo Žukovskog i počeo je, od milja da ga naziva, prosto, Žukov.
2.
Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo i svagda je zavideo Zaharinu, kojem je, naprotiv, brada sasvim pristojno rasla. “Njemu raste, a meni ne raste” – počesto je govorio Puškin, pokazujući na Zaharina. I uvek je bio u pravu.
Nastavite sa čitanjem… “Slučajevi (28): Anegdote iz Puškinovog života”
Slučajevi (27): Feđa Davidovič
Feđa je izbečio oči i zamahao rukama na ženu, kao da bi da kaže: “Šta ti je, šta ti je, to uopšte nije tačno!”
– * –
Feđa Davidovič
Feđa se dugo prikradao posudi za puter i najzad, uvrebavši trenutak, kada se žena sagnula da podreže nokat na nozi, brzo, jednim pokretom izvadi prstom iz posude sav puter i stavi ga sebi u usta. Zatvarajući posudu, Feđa slučajno zazvecka poklopcem. Žena se momentalno ispravila i, ugledavši praznu posudu, pokazala makazama na nju i strogo rekla:
– U posudi nema putera. Gde je?
Feđa napravi začuđen izraz i, isteglivši vrat, zaviri u posudu.
– Puter ti je u ustima – reče žena, pokazujući makazama na Feđu.
Feđa odrečno zavrte glavom.
– Aha – reče žena. Ćutiš i vrtiš glavom, zato što su ti usta puna putera.
Feđa je izbečio oči i zamahao rukama na ženu, kao da bi da kaže: “Šta ti je, šta ti je, to uopšte nije tačno!” Ali žena reče:
– Lažeš, otvori usta.
– Mm – reče Feđa.
– Otvori usta – ponovi žena.
Feđa raširi prste i zamumla, kao da bi da kaže: “Ah da, potpuno sam zaboravio; odmah ću da dođem” – i ustade, nameravajući da izađe iz sobe.