Slučajevi (3): Starice koje ispadaju

Kada je ispala i šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam.

– * –

Starice koje ispadaju

Jedna starica se od preterane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razbila se.

Kroz prozor se nagnula i druga starica, gledajući dole na onu koja se razbila, ali je od preterane radoznalosti ispala kroz prozor i razbila se.

Zatim je kroz prozor ispala i treća starica, zatim četvrta, zatim peta.

Kada je ispala i šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam pa sam pošao na Maljcevsku pijacu gde su, kako čujem, jednome slepcu poklonili pletenu maramu.

1936-1937.

Jedna starica se od preterane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razbila se.

– * –

(Danil Harms: IV ciklus – Slučajevi)

Slučajevi (2): Slučajevi

Dobri ljudi, a ne znaju da stoje čvrsto na zemlji.

– * –

Jednom se Orlov nažderao graška i umro. A Krilov, kad ču za ovo, takođe umre. A Spiridonov umre sam od sebe. A žena Spiridonova pade s kredenca i takođe umre. A deca Spiridonova se podaviše u jezeru. A baba Spiridonova se propi i ode u skitnice. A Mihajlov prestade da se češlja i razboli se od šuge. A Kruglov nacrta damu s bičem u rukama i polude. A Perehrjostovu poslaše poštom četiristo rubalja i on tako poče da se pravi važan da su ga isterali s posla.

Dobri ljudi, a ne znaju da stoje čvrsto na zemlji.

22. avgust 1936.

Dobri ljudi, a ne znaju da stoje čvrsto na zemlji.

– * –

(Danil Harms: IV ciklus – Slučajevi)

Slučajevi (1): Plava sveska br. 10

Od danas, svakog popodneva ćete dobijati po jednu minijaturu iz opusa Danila Harmsa. Započećemo sa Slučajevima.

– * –

Plava sveska br. 10

Bio jedan riđi čovek, taj nije imao ni oči ni uši. Ni kosu nije imao, tako da su ga riđim zvali uslovno. Ni da govori nije mogao, jer taj ni usta nije imao.Ni nos on nije imao. Nije imao čak ni ruke ni noge.  Ni stomak taj nije imao, ni leđa nije imao, ni kičmu nije imao, ni unutrašnje organe nije imao. Ništa taj nije imao. Tako da ne znamo o kome se radi. Bolje onda da o njemu više ne govorimo.

7. januar 1937.

– * –

(Danil Harms: IV ciklus – Slučajevi)

Hobit, deveta i poslednja scena: Mi nismo lopovi i nismo neprijatelji

Dolaze ljudi, Torin ih otera. Bilbo iznosi Svetokamen. Torin ostaje sam. Tužni rastanak prijatelja.

Lica: Torin, Balin, Bard, Vilinkralj, Bilbo, Gandalf, Dain, ostali patuljci

(Patuljci se razmileli svuda po riznici. Torin stoji u sredini i naređuje.)

TORIN: Ostavite sada zlato! Pronađite mi Svetokamen, Srce planine, najlepši dragulj! Ni planina zlata ne vredi koliko ta svetinja mog doma!

Ostavite sada zlato! Pronađite mi Svetokamen, Srce planine, najlepši dragulj! Ni planina zlata ne vredi koliko ta svetinja mog doma!

BALIN (dotrčava sa straže): Stigli su! Ljudi sa jezera i vilenjaci zajedno! Mnogo ih je! Na hiljade! Izaslanici dolaze na naš prag!

(Pojavljuju se Bard i Vilinkralj. Na sceni, osim njih, ostaje samo Torin, koji stoji na suprotnoj strani.)

BARD: Zdravo, Torine Hrastoštite! Zašto si se zagradio kao lopov u svojoj jazbini? Mi još nismo neprijatelji.

Zdravo, Torine Hrastoštite! Zašto si se zagradio kao lopov u svojoj jazbini? Mi još nismo neprijatelji.

TORIN: Ko ste vi? Zašto dolazite naoružani za rat pred kapije Torina, sina Trainovog, kralja pod Planinom?

BARD: Ja sam Bard, zapovednik ljudi od Jezergrada! Moja strela je ubila zmaja! Prošle noći zmaj Šmaug je razorio Jezergrad, a mnogo ljudi je palo braneći porodice i domove. U vašoj riznici ima mnogo blaga ljudi i ja sam došao da ga tražim od tebe u njihovo ime. Dužni ste nam: pomislite na jad i nesreću koja nas je snašla zato što ste vi razljutili zmaja!

Nastavite sa čitanjem… “Hobit, deveta i poslednja scena: Mi nismo lopovi i nismo neprijatelji”

Google u slavu Čarlsa Dikensa

Pre tačno dva veka rođen je najveći engleski romanopisac i Google je priredio prikladni doodle. Suština pasijansa se pridružuje obeležavanju značajnog jubileja.

Google doodle u slavu Čarlsa Dikensa

Charles John Huffam Dickens je rođen 7. februara 1812. godine u Landportu u Engleskoj. Nije dočekao ni šezdesetu – umro je 1870. godine, pa njegovi hroničari jako vole da kažu da je on sa sobom odneo mnogo dela u grob.

Nastavite sa čitanjem… “Google u slavu Čarlsa Dikensa”

Hobit, osma scena: Navlače se tmurni oblaci

Dolazi Gandalf. Objavljuje pad Šmauga i dolazak ljudi. Patuljci ulaze u planinu i pripremaju odbranu.

Lica: Bilbo, Torin, Gandalf, ostali patuljci

(ulazi Gandalf)

Šmaug je ubijen? Ubijen! Ura!!!

SVI (srećno): Gandalfe! Gandalfe! Vratio si se!

BILBO: Gandalfe, najčarobniji čarobnjače, nemaš pojma kako sam se obradovao.

TORIN: Gandalfe, hvala ti, došao si u odlučujućem trenutku.

GANDALF: Ja uvek dolazim u odlučujućem trenutku, ali ćete se radovati još više kad čujete vest koju donosim.

TORIN: Šta nas to može obradovati kada nam je Šmaug nad glavom?

GANDALF: Ptice se ponovo vraćaju u Planine i Dol. Sa juga i sa istoka i sa zapada… Pročula se vest da je Šmaug ubijen.

TORIN (iznenađeno): Ubijen?

PATULJCI: Ubijen? Ubijen! Ura!!! (galama, svi se vesele)

Nastavite sa čitanjem… “Hobit, osma scena: Navlače se tmurni oblaci”

Hobit, sedma scena: Susret sa Šmaugom

Bilbo ponovo u pećini. Razgovara sa Šmaugom i razljućuje ga.
Šmaug kreće na Jezergrad.

Lica: zmaj Šmaug, Bilbo, Gloin, Balin, Torin, Dvalin, ostali patuljci

ŠMAUG: Mirišem tvoj miris, lopove, i osećam tvoje prisustvo. Čujem tvoj dah. Dođi ovamo. Posluži se ponovo. Ima tu dosta i za bacanje.

BILBOV GLAS: Hvala ti, o Šmauže Strašni. Nisam došao da uzmem poklone. Samo sam želeo da te vidim i da saznam jesi li odista toliko veliki kao što priče kažu. Nisam im verovao.

Fino si vaspitan s obzirom da si lažov i lopov. Izgleda da ti je dobro poznato moje ime, ali ja nikako da se setim tvog mirisa od ranije. Ko si ti i odakle si?

ŠMAUG: A sad? Šta kažeš sad?

BILBOV GLAS: Sad vidim da pesme i priče podbacuju u poređenju sa stvarnošću. O Šmauže, Najglavniji i najveći od Ucvelitelja.

ŠMAUG: Fino si vaspitan s obzirom da si lažov i lopov. Izgleda da ti je dobro poznato moje ime, ali ja nikako da se setim tvog mirisa od ranije. Ko si ti i odakle si?

BILBOV GLAS: Ja sam iz Ispod brda, a ispod brda i preko brda vodio me put. Ja sam onaj koji hoda neviđen. Ja sam onaj koji hoda bez maramice.

Nastavite sa čitanjem… “Hobit, sedma scena: Susret sa Šmaugom”

Sećanje na pesnika

Eh… Zaslužio je mnogo više. Makar da ga se setim na vreme, a ne ovako. On bi mi oprostio, a vi kako hoćete.

Duško Trifunović (1933-2006)Prekjuče, u subotu, beše šest godina kako je Duško Trifunović otišao da piše i govori stihove serafimima. I sad kad pomislim, da je napisao samo pesmu “Tajna veza” i nijednu drugu u životu, bilo bi to dovoljno za poštovanje. A bio je velik i plodan autor prave poezije koja je bila u duhu vremena: lako se čitala i još lakše prihvatala, što je odlika samo najboljih pesnika. A tek sarađivati sa rokerima – pa još sa Bijelim dugmetom, dugo vremena jednom ozbiljnom firmom na polju rock’n’rolla u onoj Jugoslaviji – e, pa trebalo je imati petlju za to. Kako da ga ne poštuješ…

U poeziji Duška Trifunovića je bilo nečeg čudno istinitog što sam jako voleo. Imam negde jednu njegovu knjigu, moraću da je pronađem i prelistam posle, uh, bolje da ne kažem koliko godina… Nego, ja bih da se setim jedne druge Duškove pesme.

Greh

Grešio sam mnogo, a sad mi je žao
Što nisam još više i što nisam luđe
Jer samo će gresi kada budem pao
Biti moje delo – a sve drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
Leteo sam iznad vaše mere stroge
Živeo sam grešno, još ću, ja se nadam
Svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
Grešio i za sve vas koji niste smeli
I sad deo greha mog niko od vas neće
A ne bih ga dao – ni kad biste hteli.

 

Prva strofa je savršen epitaf. Nema više šta da se kaže. A i ne treba, ako ćemo pravo.