Nastavite sa čitanjem… “U potrazi za kvadratom (4): Polubalon u boji”
U potrazi za kvadratom (4): Polubalon u boji
Pa dobro, nisam isključiv: hajde da ispitamo prisustvo boja. I to svih odjednom.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Pa dobro, nisam isključiv: hajde da ispitamo prisustvo boja. I to svih odjednom.
Naravno, Arača. Zahvalna tema, zahvalna i obrada, ali nezahvalan format.
Znam da ja da to nije ta fotka, ali od nečeg moram da krenem. Osim toga, verovali vi meni ili ne, ja se tačno sećam o čemu sam razmišljao dok sam ovo slikao.
Ne bih znao odakle da počnem, pa se neću ni truditi da vam objašnjavam sve. Prosto, razumite da živim u zemlji u kojoj nije čudno raditi normalne stvari u nenormalno vreme, sa svega 25-30 godina kašnjenja.
Da, znam: iznenađeni ste što uopšte vidite neki novi sadržaj na Suštini pasijansa. Prepustili smo blog zubu vremena, sve pokušavajući da prepoznamo postoji li valjano opravdanje da ga održimo u životu. I da ne poverujete, takve razloge uvek bez problema nađemo. Ćeraćemo se još, što bi ono rekli stari Etrurci.
A šta to bi do sada? Ne mogu da pričam u ime svojih dragih prijatelja i saradnika, čestitih samuraja Skoja. Moje poverenje u svakog od njih nije ni za mrvicu manje nego u času kada sam ih pozvao ovamo. Isto tako, njihovi razlozi za tišinu… Pardon – njihovi razlozi za ćutnju jednako su snažni i ja to uvažavam u potpunosti. Zato mogu da pričam samo u svoje ime.
Kada bih vam pričao sve od početka, trajalo bi predugo, teksta bi bilo više nego što biste hteli da pročitate (već ga ima), a ne bih postigao ništa. Umesto toga, uposliću Suštinu pasijansa kao sredstvo koje će mi pomoći da rešim jedan ozbiljan rebus. Počeću jednom fotografijom, načinjenom veče uoči ovog objavljivanja:
Ovo što vidite na slici je enterijer kuće koju smo Jasna i ja nazvali Albertina.
“Noć nagoveštava, ali ne otkriva. Ona oslobađa sile u nama koje su tokom dana sa razlogom potisnute… Tražio sam poeziju magle koja menja ljude, poeziju noći koja promeni grad, poeziju vremena koje transformiše sva ljudska bića.”
Brassai
Hajde da se i ja malo hvalim, takva je moda, izgleda… Prvi put za sve ove godine što se tu i tamo bavim fotografijom, uputio sam dve fotke na foto-konkurs, jer tema mi je legla k’o budali šamar — noćne monohromatske fotografije grada – i obe su se zatekle u selekciji od dvadeset fotografija izabranih za izložbu “Živa noć grada”, koju je novosadsko odeljenje Francuskog instituta u Srbiji odlučilo da upriliči.
Lajtmotiv konkursa je omaž fotografu Đuli Halasu, poznatijem pod umetničkim imenom Brassaï, koji je tamo negde u vremenu između dva velika rata fotografisao noćni Pariz onako kako niko pre njega to nije činio.
I kao što me vrag navadi, ove nedelje vas upućujem na neka mesta na Mreži na kojima možete da odmarate oči i dušu gledajući fotografije vredne pažnje. Ovog puta, pogled u nebo u aranžmanu onih kojima gledanje u nebo predtavlja prvu stavku u opisu posla.
Imam i ja jednu od pre… Čuj: jednu…
Ali, dobro: jednu po jednu, kao što to vazda vešto radi Комшија
Beše jesen 2004, ja pun sebe i sa fotoaparatom od kojeg se nisam razdvajao. Želja velika, znanje de facto malo, a iskustvo kukavno i ne baš u skladu sa onim što sam učio kad sam imao 11 godina, pa počeo da se bavim filmom i fotografijom. Ali ko mari za to: pa ja sad mogu i panorame da pravim! Ej, panorame!
I zateknem se ja tako, nekom levom prigodom, u Temišvaru, na Trgu jedinstva. A to je povelik trg pravog srednjoevropskog tipa, sa velikim praznim prostorom pravougaonog oblika iz čije sredine pogled puca na gomilu zgrada koje su upamtile mnogo istorije Banata (evo kosog pogleda iz Google mape, to levo je srpska pravoslavna crkva, a ono desno katolička). Škljoc, škljoc, škljoc… I tako 21 put, tako da čak malo i preklopim pun krug sa taktički dobro odabranog mesta. E, čak sam i prikladnu funkciju u fotoaparatu koristio, da ne bude zabune šta radim.
A sutradan kod kuće, posle boktepita koliko duge obrade u programu Canon PhotoStitch, dobijem nešto nalik ovome (šta je tačno ovo, objasniću malo posle):
(velika kriva panorama je ovde)
Kuku i lele, ergo – jao i joj!
Joe McNally je postao legenda za života: njegove fotografije imaju izrazitu crtu individualnosti, visoku estetsku vrednost, tehnički su savršene, a ponekad su i nedostižne drugima, jer Mr McNally ponekad ide na mesta na koja većina ne sme da kroči.
Pre oko dve godine, uzverao se na vrh vrha Burdž Kalife, najviše zgrade na svetu; kako drugačije da opišemo – iznad nema ničega, osim da se popeo na vrh rukohvata i na njemu napravio piruetu Evo i video-zapisa tog poduhvata.
Nastavite sa čitanjem… “Mora on da fotografiše s vrha, pa da je đavo…”