Vredi da se prisetimo, jer ovo je večito.
Nikad neće naučiti. A i da nauče, šta im vredi, kad interpretaciju legalnosti i dalje pišu oni što imaju velike novce.
P.S. A jeste li gledali “Tajvansku kanastu“?
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Vredi da se prisetimo, jer ovo je večito.
Nikad neće naučiti. A i da nauče, šta im vredi, kad interpretaciju legalnosti i dalje pišu oni što imaju velike novce.
P.S. A jeste li gledali “Tajvansku kanastu“?
Kad se žgadija navuče u stambeni prostor, onda je muka otarasiti je se.
Genijalna rešenja su uvek jednostavna, zar ne?
Nastavite sa čitanjem… “Kako se rešiti gamadi iz dnevne sobe”
Ovde sve mora naopako. U slučaju da nije, učinićemo da jeste. A ako već jeste, pravićemo se pametnijim nego što jesmo. Dva primera iz akademske sfere: zbog mesta dešavanja, strašnije je nego inače.
U slučaju da ne pohodite kojekakve domaće portale vesti, možda ste i omašili vest koja je najpre zazvonila kao vetrić promene u društvu: profesorka Filološkog fakulteta u Beogradu Rajna Dragićević je održala nesvakidašnji govor apsolventima sa katedre srpskog jezika. Izvesno ponesena momentom, štogod je prenaglasila uticaj profesora srpskog jezika na celokupno društvo (kamo te lepe sreće), ali računam – u motivacionim govorima je dozvoljeno i to.
Ali ne i u Srbiji.
Posle prvog udara iznenađenja, počeli su da se javljaju ljudi koji su brže-bolje osudili taj govor, nazivajući ga primerom elitizma i snobizma, a bilo je čak i težih reči. Eto, profesorki je zamereno to što je od mladih akademaca s pravom očekivala da pročitaju ponešto između redova i da nađu svoje mesto u društvu koje već četvrt veka nastupa isključivo sa pozicije osude pameti. Eto, neko se dosetio da biti profesor srpskog jezika nije probitačno zanimanje u Vankuveru i Torontu, pa je našao da je sirota Rajna sve to pričala zato što je uvređena zbog nedostajuće šanse. Na stranu reakcije iz navijačkog miljea, gde se trenutak razmišljanja smatra slabošću, po kojima se sarkastično i prenaglašeno ponavljaju teze kako je “sramota biti kapitalista i imati stan”.
Jena od najdegutantnijih stvari koje sam u životu pročitao beše deo jednog davnog intervjua sa Stivijenm Vonderom, gde su uspeli da ga nateraju da opiše nekoliko boja (čovek je slep od rođenja). A nedavno sam natrčao na ovo. I sad ne znam kako da se postavim: ovo je ili još degutantnije ili je – genijalno.
Očigledno, čovek se dobro zabavlja, pogotovo kad crta autoportret i zevzeči se na svoj račun. No, možda niste znali: Tommy Edison je zvezda na jutjubu.
Mogu li se kerovi iskoristiti za Goldbergovu mašinu? Da probamo.
Jes’ reklama, ali sjajna.
Ne raspravljaj. Ćuti i slušaj.
Ne raspravljaj. Ne možeš pobediti.
Ćut’!
Opa! Otkud vi ovde! Kako to niste ispred televizora?
Reći ću vam kratko i direktno: ako ste na Suštini pasijansa u vreme kad počinje veliko finale takozvanog belog sporta, ima nade za vas. Ne zbog Suštine pasijansa, nego zbog vas samih. Poštujem vaše nastojanje da zadržite mentalni integritet. Štaviše, divim se tom naporu.
Da me ne razumete pogrešno: nemam ništa protiv tenisa°. Nemam ništa protiv toga da vam uspešni teniseri pomažu da iluziju života učinite prijatnijom nego što jeste. Nemam ništa protiv hvatanja slamke da pokažemo svetu kako imamo perjanicu kojom vredi da se hvalimo (ignorišći činjenicu da ta perjanica prijavljuje boravište u poreskom raju Evrope, a Srbiji zamazuje oči javnosti uz pomoć efikasnih PR agencija). Nemam ništa protiv toga da porodični biznis te porodice cveta još stotinu, ama hiljadu godina. Obaška nemam ništa protiv toga kako vi organizujete svoje slobodno vreme – to pogotovo.
Moraš biti dovoljno lud ako si naumio da te spaze drugi.
I, kao što rekoh: moraš biti dovoljno lud da bi uopšte došao do koncepta kačenja na londonski double decker.