Da li treba verovati onome što vidite, onome što osećate – ili možda onome kako jeste? Pitanje je vredno rasprave. Najpre mala ilustracija.
Mikrofon je vaš.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Da li treba verovati onome što vidite, onome što osećate – ili možda onome kako jeste? Pitanje je vredno rasprave. Najpre mala ilustracija.
Mikrofon je vaš.
Nikad bolji razlog za kratak utovar!
Stvar je prosta da ne može prostija biti. Imao sam dosta posla (što za nas slobodne strelce i nije tako loša stvar), a pride sam se klonio svih dnevno orijentisanih medija nakon što sam doživeo skatološko iskustvo na televiziji prošle nedelje popodne. I kako sam to učinio, ispade premalo izvora za tekuće glugen-orijentisane sadržaje. Kao posledica, ispade šta ispade – ili bolje reći, ne ispade.
Ček’ malo: skatološko iskustvo?
Ne, nemojte da gledate u rečnike. To je, prosto, mudroserni termin za “sranje” u svim kontekstima doslovnog i figurativnog značenja. Možda biste mogli da mi pomognete, ako gledate televiziju redovno, i da mi objasnite otkud ova praksa. Evo o čemu je reč.
Došlo vreme. Došlo, pa otišlo. Srećom, neko se setio da zabeleži…
Sa kultnim delom “Moskva – Petuški” Venedikta Jerofejeva smo se družili krajem proleća i početkom leta 2011. godine. Došlo je doba da zavirimo u nesrećnu sudbinu tog pesnika koji je za muzu izabrao nikog drugog do Bahusa. Shvatajući efemernost sveta oko sebe, Jerofejev se dao na put laganog samouništenja…
Pogledajte ovaj dokumentarac.
E, moraću da probam tu “komsomolkinu suzu“, pa nek’ ide život!
Eh, kakva su to vremena došla…
Je li to ona globalizacija o kojoj svi pričaju?
Ne znam kako kod vas, ali ovde i dalje ima jogurta u prodavnicama.
Ne prestaju da me fasciniraju kapaciteti političara svih boja i nijansi da pribave političke poene na uštrb bilo čije izjave, bilo kakve i bilo kada. Ako ta izjava ima nekakav naslov, pa još pritom u pisanom obliku, obaška netaktično intoniran bombastičnim atributom koji poručuje da je daleko bolje biti bogat i zdrav nego siromašan i bolestan, onda nastaje tarapana. Onomad beše jogurt-revolucija, ovog puta će biti od svega po ništa, jer ništa nije ni ostalo. Ni mleko, a kamoli jogurt. Sve su odneli. I nije im dosta.
Ne bi bilo tarapane, nego se razni mačkari i kučkari koprcaju da ocede štogod suve drenovine na premisama koje donose sa one strane koja počiva preko Save i Dunava. Uporni pokušaji uspostavljanja praziluk-ideologije neće uspeti, jer napadi dolaze od strane onih koji misle da prazilukovska ikonografija vlada i van njihovog atara. Stoga su slobodni da vrate kući to svoje seljačko vaspitanje i da prepuste Vojvodini paorsko.
P.S. Da li bi neko mogao da mi objasni zašto viču kad stoje ispred mikrofona? Je li to neki fetiš? Da li im je neko objasnio čemu služe mikrofoni i sistemi razglasa?…
Kako mi se čini, to i kod nas izgleda ovako nekako:
Ne treba suditi pre vremena: sigurno Mrkonjić zna šta radi…. Valjda zna… To jest, možda zna… A možda i… Važno da se radi. I nadasve, važno da je normirano.
Upoznajte teroristu meseca, potomka onih koji su popuštali.
Dugo su sumnjali i na kraju je morala da radi night vision kamera…
Ne možeš im ništa. Jači su i pametniji. A sad se polako javljaju dokazi da su i hrabriji od nas.