Utovar nedeljom, 9. septembar

Objavio sam rat životu u danu mrmota. Kako stvari stoje, koraci u toj borbi su prilično dugi i vode ko zna kud. Što bi ono rekli: svako “zašto” ima svoje “jebi ga”…

Da vas priupitam nešto: kada ste se poslednji put suočili sa nekim svojim velikim strahom? Samo mi ne recite da nemate strahova, jer ću u tom slučaju pomisliti ili da lažete ili da ste ludi… Ako sve bude kako treba, danas je taj dan u mom slučaju. Ne znam hoće li se desiti ili neće, jer zavisi od mnogo spoljnih faktora; drž’te mi fige da prilika uspe. A da li ću ja uspeti? Pa sad, na to pitanje ću imati odgovor malo kasnije.

Ovo je tuđa fotografija. Radim na tome da dođem do svojih. I to odozgo.

Nije hrabar ko nema straha, nego je hrabar ko ume da drži strah pod kontrolom.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 9. septembar”

Birokratska odiseja (istinit događaj)

Da vas pitam nešto: znate li kako se indukuje velik broj tzv. potrebnih državnih službenika? Tako što uštedite iz budžeta odustajanjem od uvođenja efikasnog informacionog sistema. I vuk sit i ovce spremne da plaćaju taksu…

Nedavno sam bio svedok birokratske zavrzlame prvog reda. Istina, stvar je toliko trivijalna i benigna da je od pokretanja do izvršenja proteklo vreme koje može da se udene između dva obroka, pa nedostaje ona veličanstvena kalendarska težina koja je toliko potrebna da bi se teza o nepravdi učinila dovoljno strašnom. Ali, nema veze – i ovo ima poentu. Verovatno.

Spremiš opremu za penjanje po papirima - i u akciju. Osim što se na kraju pokaže da na taj vrh nisi mislio da se penješ...

Baš da ne imenujem prijatelja iz drugog grada koji je centralna žrtva ovog dešavanja. Imao je potrebu da uzme zapisnik o uviđaju od saobraćajne policije u Kikindi; ticalo se nekog levog prekršaja počinjenog dva meseca ranije. Nemajući dovoljno znanja o tome gde se šta nalazi u mojoj varoši, zamolio me je za pomoć, što mi nije teško palo. No, teško mi ja palo da budem svedokom onog što se dešavalo tog dana kad se moj prijatelj latio teškog i neizvesnog uspona na birokratsku planinu.

Nastavite sa čitanjem… “Birokratska odiseja (istinit događaj)”

Pošao u saunu… i tako…

Reklamni spot godine.

Reč je o reklami dilera za cvikere za korekciju vida, kontaktna sočiva i slične andrmolje.

Kad je neko lud, onda…

…onda tu nema pomoći. Pazi sad:

Viđao sam snimke raznih šklopocija za aftamacko sviranje, ali ovako iritirajuću kombinaciju još nisam video. Čiča je lud k’o struja i to ovaj snimak čini posebno zabavnim. Party smile

Utovar nedeljom, 2. septembar

Današnji utovar je načinjen po principu ŠBB KBB. Duga priča.

Ali ako bih hteo da fingiram sadržaj, to svakako ne bih uspeo, tako da gužvu u nedelji za sobom preinačujem u generičko izvinjenje zbog neiskazanog truda koji odgovara uobučajenom. Evo, čisto da bih se napravo pametan (što je odlika postmodernih medija poput blogova), daću vam na priznanje da je to moglo da bude i drugačije.

Željko Dimitrijević donosi zlatnu medalju sa Paraolimpijskih igara: osim najboljeg plasmana, oborio je i svetski rekord u bacanju čunja. Suština pasijansa ima pitanje za državu: hoće li taj čestiti sportista u paraolimpijskom domenu takođe dobiti stan od države?

Svetski rekord u disciplini

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 2. septembar”

Rasprava: Zoro protiv Robokapa

Jeste li se ikada zapitali kako bi izgledao susret junaka iz različitih epoha? Šta bi Napoleon rekao Aleksandru Makedonskom, a šta Džingis-kanu? Kakve razgovore bi vodili Kolumbo i kapetan Kuk? Da li bi se Betoven i Najdžel Kenedi zapili u Skadarliji ili potukli?

Da li bi Robokap i Zoro mogli da sarađuju u borbi za pravdu?

Rasprava: Maska protiv Duška Dugouška

Čujem da RTS prikazuje Hičkokove filmove. Dobro da su se setili da pokažu mlađim generacijama da filmovi mogu biti napeti i sjajno režirani i bez mnogo tuče, bez krvi i pogotovo bez nebuloznih elemenata akcije koji ničemu ne služe osim da se producenti hvale visinom potrošenog novca. Kvalitet je uvek u modi, što neko onomad reče.

Posebno mi je bilo intrigantno to što koren želje za posmatranjem nasilja (i, nažalost, učestvovanja u njemu) pripada afinitetima razvijanim u najranijoj mladosti – putem crtaća. Zato ovakva parafraza baš i ne čudi. Zapravo, takav je ceo niz kratkih animacija koje sam vam prikazao u poslednje četiri i po nedelje. Obratite pažnju da ovo sad ne dolazi iz Amerike: naon što su elementi kapitalizma preuzeli kormilo u ruskom društvu, to je i cenzura u reklamnim kampanjama štogod popustila. Ode sve u pizdu materinu…

Ko je ovde u pravu?

Rasprava: D’Artanjan protiv Frankenštajnovog čudovišta

(Dužina naslova me je provocirala da napišem “protiv Frankenštajna”, ali neka me đavo odnese ako ikada pobrkam neimenovano čudovište sa imenom njegovog tvorca.)

Volite li književnost XIX veka? “Tri musketara“, primerak iz biblioteke, bila je verovatno najsmrdljivija knjiga koju sam u životu pročitao. Gde ju je i kako uhvatila plesan, ne bih znao reći, ali nekako sam izdržao onu beskorisnu skribomaniju Aleksandra Dime (oca): imao sam trinaest godina i čitao sam brzinom kojom bih sam sebe danas postideo. A čuveni roman Meri Šeli, nažalost, nisam nikad ni pokušao da pročitam.

Što se mene tiče, aktuelan je Pračet. Vreme je za nastavak čitanja serijala o Disksvetu.

Ko je ovde u pravu?