Kako su vukovi promenili reke

Sledeći video posvećujemo svim onim ljudima koji su onako praznoglavo graknuli na pokušaj kanalisanja broja jelena u NP “Đerdap”.

Nažalost, mi smo odveć nesposobni da u svom razmišljanju dobacimo u budućnost koja je dalja od 48 sati. Ovde ćemo stati, jer reči kojima se opisuje stvarnost nisu prijatne za ovo doba dana.

Jeste

Jeste! Nije! Jeste! Nije!Prvo mu jedan reče: “Jeste!”

Dođe drugi pa mu reče: “Nije!”

Zatim dođoše druga dvojica pa mu rekoše: “Jeste!”, ali onaj isti opet reče: “Nije!”. Onda dođe desetina njih, pa stotina, i svi kao jedan rekoše: “Jeste!”. A onaj ostade jedan jedini, pa opet reče: “E, nije!”.

– Jeste!
– Nije!
– Jeste!
– Nije!

I, ubiše onog negatora.

Tako ostadoše sami: učenik u moru učitelja. I onda ga, bez izuzetka, učiše: “Jeste!”. I tako onaj odraste pod istim vaspitanjem, pa shvativši sve, jednog dana poče i sam da uči: “Jeste!”

Nastavite sa čitanjem… “Jeste”

Samo na sekund

“Znate li šta mi najviše nedostaje?”, pitala je Katy, koja se već dve godine bori protiv najopakije bolesti. “Osećaj bezbrižnosti”, reče.

Dvadeset pacijenata obolelih od raka pozvano je u foto-studio. Zamoljeni su da žmure dok traje šminkanje. Postavljeni su pred poluprozirno ogledalo, a sa druge strane je čekao fotograf spreman da snimi trenutak kada ti ljudi najzad ugledaju sebe u ogledalu.

Fotografija može da bude važna. Najvažnija fotografija je ona koja ima misiju. I misija ima raznih. Najveće poštovanje zaslužuju one koje su zasnovane na ideji poboljšavanja života čoveka. Pa makar samo i na sekund.

Pokloniti jedan sekund bezbrižnosti nekome ko se možda već pomirio da nema više vremena: veličanstveno.