In memoriam: Storm Thorgerson

David Gilmour je rekao da su ti omoti neodvojivi deo dela koja je njegov bend pravio. Listam omote ploča koje je napravio taj čovek i shvatam da su neodvojivi deo mog sazrevanja.

Juče je u sedamdesetoj godini preminuo Storm Thorgerson, legenda grafičkog dizajna, čovek koji je slavu stekao kao jedan od osnivača i ključni autor studija za umetnički dizajn Hipgnosis. Reč je o umetniku vanserijskog kalibra koji je napravio ključni uticaj na dizajn popularne kulture tokom više od četrdeset godina aktivnosti. Zbog toga, Suština pasijansa se odužuje velikom umetniku na poseban način. Ali, najpre reč sećanja.

Ako ste prepoznali barem dva od ovih pet omota albuma, to znači da je rad Storma Thorgersona uticao i na vas...

Ponikavši u Kembridžu, bilo je viđeno da grupa Hiphnosis stupi u saradnju sa najpoznatijim muzičkim bendom koji je takođe došao iz tog gradića u London. Elem, upravo je David Gilmour prišao Thorgersonu, znancu od ranih dečačkih dana, i predložio mu da napravi omot za drugi album grupe Pink Floyd, A Saurceful of Secrets (1968). Tako i bi. A ono što je usledilo danas ima miris epske priče.

Nastavite sa čitanjem… “In memoriam: Storm Thorgerson”

Potrošački vremeplov

Čuli ste, kladim se, onu parolu kako je više stvari izmišljeno u dvadesetom veku nego u celoj istoriji do kraja devetnaestog veka. Da li je baš tako, nisam siguran, ali nije ni bitno. Ima neke perverzne simbolike u sledećem video-kolažu.

Obratite pažnju na musavi smartphone. To me se posebno dojmilo. Ipak, moj favorit su dečija kolica.

Paranoid android

Nekada se pod rečju android nije podrazumevala n-ta verzija Google-ovog operativnog sistema za prenosne uređaje.

Marvin iz filma "Vodič kroz galaksiju za autostopere" – nemojte gubiti vreme gledajući ovaj film“Da li sada želite da odem u ugao i tamo rđam ili da se jednostavno raspadnem ovde gde stojim?”

“I kad pomislite da život nikako ne može biti gori nego što jeste, to se ipak desi.”

“Trebalo bi da to ispričaš svojim prijateljima, Zemu i Zemu, kada ih kasnije budeš sreo; smejaće se, koliko ih ja znam, iako ih, naravno, ne znam, osim što poznajem sve organske oblike života, i to mnogo bolje nego što bih voleo. Ha, ali moj život je samo kutija trulih zupčanika.”

“Vi mislite da vi imate nevolja!?”, reče Marvin kao da se obraća novonastanjenom mrtvačkom kovčegu, “Šta biste vi uradili da ste robot sa manijačkom depresijom? Ne, nemojte se mučiti da nađete odgovor, ja sam pedeset hiljada puta inteligentniji od vas, a čak ni ja ne znam odgovor.”

“Dobijam glavobolju kada makar i pokušam da se spustim na vaš nivo razmišljanja.”

“Meni niko ne može pomoći. Ne kažem da je iko ikada pokušao. Hoću da kažem, ima li ikakvog smisla biti ljubazan ili predusretljiv prema robotu koji ne poseduje kola za zahvalnost? Ne kažem da ih nemam, samo nikad nisam imao potrebu da ih otkrijem.”

“Moju sposobnost za sreću mogao bi da uguraš u kutiju za šibice, a da ne moraš prethodno da izvadiš palidrvca.”

Kako prestati brinuti i naučiti voleti Internet

Na današnji dan je rođen Daglas Adams. Ljudi kakav je Adams bio sećamo se sa dobrim razlogom: ništa nam ne garantuje da će takav duh ponovo roditi.

Google Doodle u slavu Daglasa Adamsa, 11.03.2013

Suština Pasijansa prenosi prevod teksta koji je Adams objavio u vreme kada je Internet (odnosno, koncept umrežavanja) tek stidljivo nagoveštavao u kakvo bi, po Ajnštajnu, sveprožimajuće polje mogao da se pretvori. Objavljen je u The News Review section engleskih novina The Sunday Times, 29. avgusta 1999. Prevod je beskrupulozno otet sa bloga B92.

Kontekst koji bih želeo da istaknem je Adamsov pozitivistički pristup civilizaciji Homo Sapiensa. On ne kuka, i odbija da robuje sopstvenoj tromosti, već radoznalog duha proviruje kroz odrškrinuta vrata iza kojih duva svež vetar, čiji pravac i miris želi da oseti, ako već nikada suštinski neće moći da ga razume. Uživajte!

Nastavite sa čitanjem… “Kako prestati brinuti i naučiti voleti Internet”

In memoriam: Miloje Mića Orlović (1934 – 2013)

Eh, zaređalo. Uvek zaređa u poslednjih sedma nedelja zime…

Juče je legendarni Mića Orlović otišao na Neko Bolje Mesto. Čovek koji je bio bard lepog govora, prvo televizijsko lice TV Beograda i ozbiljni novinar stare garde, ponikao u štampanim vestima i na radiju pre nego što je seo pred kameru da najavi prvi TV dnevnik tog avgusta 1958. Njegova čestita karijera i uvek nasmejano lice dovoljan su razlog da odvojite 45 minuta da biste pogledali ovaj TV intervju sa njim.

Slava ti, veliki gospodine Orloviću!

Jedna (sasvim intimna) priča iz kafane

Nije da nemam tih priča. Zapravo, imam ih mnogo. Nego, nerado ih pričam. Razlozi za to su razni. Ne morate vi baš sve da znate, uostalom. No, ova priča mora iz mene, između ostalog i zato što je ostala nedovršena.

Lepi Jovica, legenda novosadske boemijeDo vremena kad sam počeo da osvajam novosadske kafane i restorane, lepi Jovica je već otišao da svira Svetom Petru na uvce. A kao zalog na ovom svetu, preostala ekipa lepog Jovice i moj stari drugar Peđa, čovek koji me je u te derneke i vodio, ostali su na jebsimater i to je išlo na duge staze, uz česte susrete…

Novembar 1998, Novi Sad. Zadesi se moj 33. rođendan (hobitsko punoletstvo!) usred sajma informatike koji je tada suorganizovala Peđina firma, u kojoj sam tada radio, kao partner novosadskog Sajma. Romantična vremena… Uglavnom, dođe Jasna iz Kikinde, pa ona i ja zajedno sa Peđom i njegovom suprugom, na moje insistiranje, pravac restoran „Niš“ na Telepu, da se malo obločemo uz tamburaše čiji sitan vez već dobro poznajemo…

Četvrtak, levi dan za tezgu, ali dogovor je dogovor. Matori Brataš i njegova ekipa, ukupno njih sedam ubica tamburaških, sedi i dosađuje se. Kad su nas snimili na vratima, bilo je jasno šta će da se desi…

Nastavite sa čitanjem… “Jedna (sasvim intimna) priča iz kafane”

Једна од пре: 58 сантиметара

Ова данашња омладина има један до два-три добра односа према фотографији. Парола гласи “фотка, или се није десило”.

То је нов, здрав приступ документаристици – дигитално је, дакле практично бесплатно (кад сте се већ изули за фоткалицу), само од себе зна кад је било, јер памти датум и време, опаљивајте дакле и качите на фејса, нек се зна кад је и шта било, ко је на којој журци бацио пеглу, колико се нанизало празних флаша, коме су се распарале чакшире где треба… до те мере да вам више не верују кад нешто причате, ако нема фотке да то документујете.

Ово ће можда докрајчити традицију ловачких прича, нема више оног “очи му биле оволике”, да видимо фотку или ти не верујемо, као да се није ни десило. Понесен тим, могу данас слободно да причам да ми је 28. априла берићетне 2012 био дугачак 58 сантиметара. Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: 58 сантиметара”

Видео сам чак и користан софтвер

Досад најтеже оборива теза о користи од софтвера потиче од моје жене: “баш су ове машине корисне, замисли колико бисмо времена изгубили мешајући карте за сваки пасијанс“.

Мени, као програмеру, је мало теже да проценим колико је софтвер уопште користан. Јесте, данас све то стане у џеп, али с друге стране се често осећам као Бата Ковач са првим синтисајзером: “док испритискам све дугмиће које треба, скоро да заборавим да сам хтео да свирам”. Често се, заиста, више петљамо са софтвером него што га користимо, попут хифилистичара који се више играју озвучењем но што слушају музику.

Али тема је корист од софтвера, а не колико нам он сам смета да га користимо. Шта смо то очекивали да ће софтвер да нам реши? Nastavite sa čitanjem… “Видео сам чак и користан софтвер”