Pustio bih ja njega, ali neće on mene

Počelo je slučajno, takoreći nehotice, poput sunčevih zraka konvergentno prelomljenih kroz preteklu kap rose. I sad onaj ko ne razume prelamanje zraka kroz materijale, jer je na tom času fizike igrao potapanje podmornice sa drugom iz klupe ili čitao najnoviji strip o Zagoru, odbija da prihvati da niko nije potpalio šumski požar.

Bilo bi nemoguće da ukažem na tačan trenutak kada je sve to počelo, jer niti imam toliko realnog znanja iz sociologije niti me zanimaju ekstrapolacije. Oprostićete mi zato – ili nećete, u kom slučaju je najbolje da odmah prekinete ovo čitanje – jer ću sve objasniti samo iz perspektive svoje generacije, rođene tamo negde sredinom šezdesetih godina prošlog veka, i objasniću ih onim društvenim artefaktima koji su bili očigledni u neposrednom svetu oko mene. Dakle, ničega od teorija zavere neće ovde biti, pa zalutalima na ovo mesto ništa neće biti zanimljivo. Ali, ako vam mišljenje kao proces nije strano, a nemate ništa protiv toga da se suočite sa tuđim mišljenjem ma koliko bilo gadno jer se ne slažete sa njim ili pak koliko god bilo mučno zato što se sa njim slažete, nastavite i sklopite sopstvenu sliku. To je jedino važno. A ako vam je do rasprave, polje za komentar je vaše.

– * –

Odrastao sam u svetu u kojem je nauka slavljena kao tekovina čovečanstva, kada je svakome dato na raspolaganje da na (za to vreme) lako dostižan način sazna o bilo čemu što ga je interesovalo. U svetu mog odrastanja nije bilo manje gluposti nego danas, ali postojala je jedna znatna razlika: znalo se mesto svemu, pa i gluposti, a birajući svoje mesto u odnosu na pojave u društvu, svako je sebi sam birao perspektivu i ti izbori nisu bili bitno različiti nego danas. Bilo je pak različito to što tadašnje društvo, koje neki danas nazivaju utopijom, neki tamnicom naroda, a neki pak komunizmom (sve tri slike su delimične i kao takve su netačne), beše društvo socijalne pravde, u kojem je svako imao perspektivu da ostvari realno blagostanje za sebe i svoju porodicu.

A koje su rupe tu nastajale i zašto nismo bili sposobni da ih blagovremeno zakrpimo, drugo je pitanje.

A koje su rupe tu nastajale i zašto nismo bili sposobni da ih blagovremeno zakrpimo, drugo je pitanje. Meni je ovog časa zanimljivije da se suočim sa drugim pitanjem: ko je dozvolio raspad te slike o potrebi za znanjem kao uslovu napredovanja i ko je taj što tako uporno održava zamajac negativne društvene dinamike čak i u trenucima kakvo je ovo vekovno iskušenje sa virusom?

Nastavite sa čitanjem… “Pustio bih ja njega, ali neće on mene”

Rupa. Rupa kao takva. Takoreći rupica.

I tako, jednog sasvim običnog dana, ideš na posao, malo je gužva u saobraćaju, ne nerviraš se jer si navikao, slušaš muziku, dangubiš, šta bi drugo… Kad očas život postane zanimljiv, pogotovo negde na oko 1:20.

Uz šalu vreme leti.

Cangrrr

Kao što ste MOŽDA primetili, Suština pasijansa je bila nedostupna poslednjih trinaestak sati.

Cangrrr. Cangrrr kao koncept (ideja, predložak) i cangrrr kao izvedba (predstava, performans, dešavanje). Svejedno. Potpuno svejedno.

I kao što ste MOŽDA primetili, sada sve radi. Bio je to jedan cangrrr. Cangrrr kao koncept (ideja, predložak) i cangrrr kao izvedba (predstava, performans, dešavanje). Svejedno. Potpuno svejedno.

Čak sam na trenutak imao nameru da vam prepričam šta se to dešavalo, ali sam se na vreme obuzdao, čak i pre nego što sam se setio da na Suštini pasijansa za sve autore važi pravilo da su informatičke teme (iz tehničkog ugla gledane) zabranjene. Ostaje pravo da se te teme usmere na fenomenološko-sociološko-xxxxxoško područje delovanja, što se svodi na jedan trivijalni cangrrr.

Čisto da znate da niste vi krivi.

Pljus!

Znao sam da je moderni manir takav da se brodovi porinu postrance, ali nisam znao dokle ide rizik. Izgleda da ga ima oho-ho. Pazi sad:

Što ti je tehnika…