Krajnosti reklamiranja

Verovatno vam je poznato da se reklame megakompanija prilagođavaju lokalnim tržištima, ili kako to korporacije vole da kažu u svetu globalizacije – da se uklapaju u kulture. Nije to nužno snishodljivost prema potencijalnom kupcu potrošaču, nego iste stvari na raznim meridijanima udaraju različito i moraju da misle na to.

Ovaj video klip sadrži kadrove neprimerene za dečiji uzrast, pa pripazite ko vam stoji iza leđa.

Evo i slobodnog prevoda (posredstvom prevoda na engleski koji postoji u jednom komentaru ovog klipa na jutjubu):

  • 0:06 – Poput psa lutalice… Slikam gde god stignem
  • 0:18 – Vi fotografiju možda nazivate snimkom; ja bih je pre nazvao pamćenjem
  • 0:27 – Jednog dana, priča će iščeznuti…
  • 0:31 – …ali pamćenje će preteći zauvek
  • 0:35 – Protekli dani će se učiniti bližim.
  • 0:44 – Slika: onaj ko je napravi, oni uhvaćeni objektivom,
  • 0:50 – osim toga, dodajte i kameru. To je već troje na gomili, zar ne?
  • 1:08 – Pitam se da li je ovaj svet samo jedno groblje.
  • 1:27 – Pitam se jesam li još živ.

Ne znam kako vi doživljavate ovo. Ja sam najpre mislio da razumem poruku. Onda sam shvatio da ne razumem ni koliko crno ispod nokta. Ali estetici ove poruke se divim.

Zašto nemam razumevanja za svaki viralni video

Ove nedelje, pažnju su mi privukla dva viralna youtube snimka. Nisam jedini: izgleda da su ta dva snimka definitivno udavila svakog ko se nije sakrio na vreme. Vi ste, pretpostavljam, zakasnili kao i ja.

Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten.Znate o čemu pričam, naravno da znate: na jednom snimku Supermen traži posao u Srbiji; na drugom, devojčica iz Ukrajine recituje dečiju pesmicu iz lokalnog miljea.

Nemam ništa protiv, gledajte ih dan i noć, izdržaću nekako i ona silna ponavljanja kada prenosite isti klip na fejZbuku, pa čak i e-poštom (mada, da kucnem u drvo, još nije počelo). Ali me nešto zanima i rado bih čuo objašnjenje koje će dati neko od ljubitelja: šta nalazite u tim klipovima? Ne primećujete koliko su plitki i banalni? Zar ne postoji baš ništa čime biste bolje ispunili svoje vreme?

Ovog puta ne mogu da prećutim.

Nastavite sa čitanjem… “Zašto nemam razumevanja za svaki viralni video”

Ne dirajte mi Galaksiju!

Uzmite jednog dokonog američkog neznalicu od novinara, malo automatskog prevodioca, i dobili ste savršeni recept za budalaštinu od članka koja se pre neki dan pojavila na online verziji inače cenjenog magazina “Popular Science”.

Engleski izraz “ignorance”, koji se kod nas prevodi kao “neznanje”, slikovitije objašnjava čitav proces koji je doveo do teksta nazvanog “Yugoslavian Crazyscience Magazine Galaksija Shows the 1970s Balkan Vision of the Future“. Potekao od termina “ignore”, koji ne treba prevoditi, pokazuje da postoji nešto strašnije od toga što nešto ne znaš: to je činjenica da se nisi potrudio da to neznanje ispraviš.

A vaše su kao lepše?

Autor Sean Kane je, lutajući Internetom, ko zna kako naleteo na kolekciju naslovnih stranica “Galaksije” koje je vredno iskenirao i okačio neko pod pseudonimom “Yugodrom“. Iako radi za naučni magazin, meštar Sean nije ispratio osnovne postulate istraživanja, već se ludo zabavljao prekucavajući naslove na srpsko(-hrvatsko)m jeziku u Google Translate i na osnovu rezultata izveo zaključak da je reč o pseudonaučnom časopisu, nešto između “Trećeg oka” i “Tajni“, otprilike.

Nastavite sa čitanjem… “Ne dirajte mi Galaksiju!”

Ćiju, ćiju! Tup!

Ne, ovo nije osvrt na seriju “Ptice umiru pevajući”. Ovo je osvrt na socijalni eksperiment koji je u toku i koji pokazuje bolje rezultate nego što sam se nadao.

Natera mene Steva na Ćijukalicu, a to je ispalo tako samo zato što je Steva jedan od onih koji umeju da urade ono što ispričaju, za razliku od onih koji predstavljaju njegov esnaf u raznim kvazimasonskom udruženjima. Šta ću, ajde-de, privolim se tako. Ajd’ da i tamo oglašavam šta se zbiva na blogu.

Za nedelju dana nakupim žestok broj od sedmoro onih koji me prate. Od toga, tu su i trojica za koje znam da već prate RSS feed Suštine pasijansa, tako da nema neke vajde, mislim ja tako. Neka ih je pedeset do Nove godine, pomislio sam, ali neće biti. A Steva, dripac, prati šta se dešava, pa me savetuje: ne može to tako, nije to monolog, to je dijalog, prati druge, ćijuči i tuđe sadržaje.

Kako izgleda prosečan ćijuk. Jedino što je domet tih net-ćijukanja dalji. I smrde.E, pa pazi da ne bih, jebote. Ja blogujem da bih pisao, a ne da bih vukao druge za rukav da čitaju. Oglasiću neku aktivnost, pa neka se pruži do kraja sveta. I šta onda? Šta ako dođe do hiljadu ljudi? Većina najviše reaguje samo na gluposti, na video klipove, na muziku ponekad i to je to. Manjina je ona koja čita, a tek deo te manjine ume da čita između redova. Ćijukalica neće pomoći. Istina, moje pisanje je takvo da ponekad zahteva neki maleni napor mišljenja; neki taj napor ni ne primete, a neki ne bi uspeli ni kada bi se napeli kao kad tvrdo seru. A takvima rezultat bude u istom rangu, pa ne znam zašto bih težio tome. Odavno znam da mi više znači pedeset onih koji misle svojom glavom od pet hiljada ovaca. Ovce baš i nije neki kunst prikupiti u tor. A još pedeset mislećih neću naći na Ćijukalici. Ili hoću, ali kako da se ja jedan razlikujem od svih drugih? Nikako. Dakle, bio sam uvaljen u prostor za trošenje više vremena. A meni treba prostor za trošenje manje vremena. Vreme je bilo da preispitam šta ću dalje.

Tada je Steva rekao ključnu rečenicu koja je dovela do zanimljivog  eksperimenta.

Nastavite sa čitanjem… “Ćiju, ćiju! Tup!”

San poslednjeg dana

Da vas priupitam nešto: koliko je potrebno da traje film da bi postao remek-delo?

Kako stoje stvari, dovoljne su četrdeset dve sekunde.

Pozdrav filmadžijama i svima onima koji to žele da postanu.

16: Momenti

Kako biste definisali momenat? Da ne kažem – trenutak? Šta je to? Kako ćete opisati to trajanje? Will Hoffman je dao svoj odgovor na način koji je njegov izraz: filmskim jezikom.

Drage filmadžije i oni koji želite to da postanete: tako se to radi.

Ma, kad vam kažem!

Svi u kući obožavamo televiziju. Televizor je centralna ličnost naše porodice.

Mislim da bez televizora u kući nema života. Doduše, teško da bi se moglo reći da nam je televizor centralna ličnost porodice, jer ih imamo više (televizora, ne porodica). Dakle, televizori su nam centralne ličnosti porodice.

Dođe tu i tamo do preklapanja termina raznih emisija, pa nekad bih da gledam više emisija u isto vreme, a nekad bi i drugi članovi porodice da gledaju “svoje” emisije. Da se ne bismo bespotrebno svađali, svako ima svoj aparat. Ali da se zna – pa porodica smo – da možemo nekad i da se zamenimo aparatima.

televizija nam uvek plasira proverene informacije

Komšije za nas kažu da smo čudni, te da je kod nas glava porodice onaj ko drži daljinski u ruci. Mi se ne slažemo s time. Glava porodice nam je u stvari televizor. I to ne jedan.

A to ko je čudan, pa nek pogledaju malo kod sebe, u svoje dvorište. Oni su, bre, u stvari čudni. Totalno otuđeni od televizije nikad ništa neće saznati u životu. Biće duduci čitav život. Od rođenja, pa do groba biće tabula razna (ili kako se već kaže).

Takođe mislim da je baš dobro što imamo 786 domaćih televizijskih kanala. Iz kvantiteta se uvek rađa kvalitet. Isto tako misli i moja porodica, jer svako od njih misli mojom svojom glavom. Tako je to u demokratskom društvu. Da nije tako, na primer, imali bismo dva-tri programa i uvek iste vesti, uvek iste ljude, i ne bih znao da l’ me nas lažu ili ne. Ovako, brate, lepo promenim program i na drugom, trećem, ko-zna-kom proverim i vidim istu vest. Dakle, ne lažu nas.

Evo, mi i decu vaspitavamo da gledaju televiziju. To je najbolji način da nešto nauče. U školu ionako idu samo da ispune kvotu nastavnicima do penzije. Pravo znanje se stiče uz televizor. Moje mlađe dete tek sad mirno spava kad zna šta treba da uradi kada nekog ujede zmija ili kada mu ajkula odgrize nogu. Srednje dete već zna za koga će da glasa na sledećim izborima (čim bude imalo pravo da glasa). Najstarije i može da glasa, ali ga više interesuju ovi rejaliti šoui. Čak se prijavio i za neki. Prošao drugi-treći krug. Šteta što dalje nije. Ali samo neka pokušava, jer kako će drugačije uspeti u životu nego uz pomoć televizije.