Što ono rekoše: boj ne bije svijetlo oružje, već boj biju pare za kupovinu boljeg naoruž… A? Šta? Hoćete da kažete da je važno znati svirati, a ne imati instrument? I još velite da imate dokaz za to? Hajde, baš da vidimo.
Pazi, stvarno.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Što ono rekoše: boj ne bije svijetlo oružje, već boj biju pare za kupovinu boljeg naoruž… A? Šta? Hoćete da kažete da je važno znati svirati, a ne imati instrument? I još velite da imate dokaz za to? Hajde, baš da vidimo.
Pazi, stvarno.
Ko bi rekao: naglo je prekinuo fudbalsku karijeru zbog povrede, ali niti je otvorio kafić, niti tašna-mašna trgovinsku firmu. Umesto toga, postao je ono što urbani mediji nazivaju uličnim umetnikom. Čovek osmišljava i slika murale – koje poneko od nas i dalje naziva grafitima.
I tako, dok se prebrojavaju glasovi referenduma u Škotskoj i dok broj komentara na netu raste eksponenicjalno, ostaje da se pitamo ima li luđeg dijalekta engleskog jezika od onog kojim govore Škoti. To zvuči ovako nekako:
Sad znamo za barem jedan od korena pobude za nezavisnošću. Ponosan neki narod. Voli svoj jezik i nada se da neće više morati da se služi samo engleskim.
Uskoro ćemo saznati koju glavu su Škoti izabrali.
Jedan fotograf je doživeo da foto-sesija koju je izveo sa svojm trogodišnjom ćerkom, a potom je objavio na Instagramu, bude žigosana kao čin bolesnog monstruma. Beše to samo zato što je detence bilo goluždravo na vrelom letnjem danu. Stigmatizacija je bila brza, masovna i potpuna. Nedostajalo je samo hapšenje, jer slučaja zapravo nije bilo.
Srećom, taj čovek je odlučio da stane protiv onih koji su ga osudili i od svega napravio performans gde je pozvao svakog da saopšti šta vidi na fotografijama.
Dok su neki u tim fotografijama videli akt dečije pornografije, većina je videla oca koji provodi vreme svog života sa svojim rođenim detetom, pri čemu ne treba biti osobito mudar da bi se na fotografijama prepoznalo kako oboje apsolutno uživaju u tom druženju.
Zahvaljujući tom animiranju javnosti i beleženju reakcije većine, Wyatt Neumann je dobio natrag svoje suspendovane naloge na društvenim mrežama. Ali, pitanje je ostavljeno otvoreno: gde je granica?
Recesija i globalizacija su pogodili svakog ko je mislio da se može živeti od stare slave.
Ponekad je najbolje ne čačkati po prošlosti. Sećanja, pa makar bila i iskrivljena, teže da budu bolji izbor od prepoznavanja i suočavanja sa onima koji su vam nekad značili nešto.
Morali smo da sačekamo nedelju da bismo ovo podelili sa vama. Elem, primetili smo da oni kojima se ovo dopada imaju sklonost da gledaju ponovo… I ponovo… I ponovo… Dok se ne pojavi neka dobra duša da ih izvuče iz hipnotičkog transa. Ako se desi ivama, peremo ruke od svake odgovornosti: nedelja je, opustite se.
Pazi sad:
Ako ste putovali avionom, znate da stjuardese u toku neposredne pripreme aviona za poletanje i rulanja redovno “zabavljaju” putnike informacijama o postupanju u slučaju koji bolje da se ne desi. Ovde je jedna ekipa pokušala nešto nalik tome – u gradskom autobusu u Londonu.
Ono jes’ da ovaj autobus izgleda bolje (i garantujem da je udobniji) od aviona mnogih aviokompanija, nego je trik u tome što ljudi, izgleda, ni autobusom ne umeju da se voze…
Nisu baš ekstremni sportovi, ali adrenalin je tu negde, blizu… Sve je to stvar pogleda.
Ako smemo da primetimo, niko se više ne igra loptom u plitkoj vodi… Danas sve neki katapulti i vodeni mlaznjaci i šgjz skuteri, gliseri… A izgleda i da se GoPro veoma dobro prodaje.
Sad je još samo ostalo da nađemo pare da odemo na topla mora.