Не тај албум него онај други

Мало има албума које знам напамет, али некако испада да међу њима највише има дугачких и компликованих ствари. Ваљда зато што њих и треба слушати више пута да би се све чуло, а и могу да се слушају више пута јер увек има још нешто што нисам дотле приметио.

Пошто смо сад као сви исукали црвене фломастере да свечано обележимо годишњицу Тамне стране месеца… варате се, није то тај албум за који сам зашиљио тастатуру. Мада и њега знам напамет, и могу било кад да га преслушам поново, али не, није тај.

Моја страна Пинк Флојда је “Мајка атомског срца“, и то пре свега истоимена свита. Остатак албума не изостављам, све то чини целину, али још нисам докучио како, осим интуитивно (у преводу: не умем да објасним).

Нека ми овде буде дозвољена једна гастарбајтерска успомена: укупно двапут сам у печалби сањао да у ствари лежим код куће на каучу док око мене одзвања музика. Једном је то било “10000 авиона на крову” Филипа Гласа, други пут Флојд, управо овај албум.

Двадесети век је донео доста музичких експеримената, мешања стилова, убацивања разних звукова уместо инструмената. Изводила се музика са шеснаест тонова по октави уместо стандардних дванаест (или беше са осам пута више од дванаест), без ритма, без мелодије. Чак су се појављивали и рок бендови без бубњева (Манго Џери) и без гитара (Ретка птица). И сам Флојд је имао, закључно са овим албумом, излета у ту врсту опита – “Тањир пун тајни” се састоји од доста гребања по жицама, лупања по унутрашњости клавира, једног скоро механичког бубња који се помаља из бесконачности и примиче малом мозгу слушаоца, што се на крају све растапа у величанствену оргуљашку оргију.

“Мајка” је један од ретких комада где све то некако делује, изнутра је складно и има потку која сву ту гунгулу прожима и води од почетка до краја. Јесте, у песми звони телефон, има којекаквих шумова, чује се изобличен глас техничара који захтева тишину у студију, ту је поприлична дувачка секција и то не у позадини него баш носи мелодију у кључним тачкама, и хор који то исто ради на неким другим местима. Свеопшта папазјанија… али то ради.

Сами Флојдовци никад нису волели ову ствар, пре свега зато што је била компликована за извођење (16 чланова хора, дувачи, гомила инструмената, све то треба озвучити – са тадашњом техником често није ни могло да се изведе), што је главну мелодију написао спољни сарадник… што се мене ама баш никако не тиче. Ово остаје албум који пуштам себи кад сам добар и заслужим.

Velikosrbski amaterizam, iliti: koga poslati na pusto ostrvo sa albumom The Dark Side of the Moon

Mediji imaju jezivu osobinu propitivanja VIP ličnosti. Najgore pitanje od svih je: “Šta biste poneli na pusto ostrvo?” Moje pitanje je bolje: “Koga biste, opremljenog samo albumom The Dark Side of the Moon, poslali na pusto ostrvo?”

Dan pred četrdesetogodišnjicu objavljivanja nestvarnog genijalnog albuma The Dark Side of the Moon, desilo mi se normalno subotnje jutro. Omladinac se razdragano probudio u šest ujutru, već pola sata kasnije je bio duboko nezadovoljan stanjem zakucanosti bežičnog rutera, što sam rešio brzinom proporcionalnom količini komatoznog stanja u kome sam bio; konačno sam ustao u devet, nažalost kupio novine, i nažalost krenuo da ih čitam.

Nastavite sa čitanjem… “Velikosrbski amaterizam, iliti: koga poslati na pusto ostrvo sa albumom The Dark Side of the Moon”

The Great Gig in the Sky… i ja

Nevidljiva ruka steže mi grlo kada se trudim da pretočim u reči punoću života koju u mene unosi Pink Floyd muzika

Porodična seoska kuća, to konačno utočište umirujućih mirisa i zvukova, zavučena je između brda i livade nad kojim se za vedrih noći vidi Mlečni put taman toliko da raspali maštu. I baš koliko treba iznad brda počiva svetionik naše epohe, zvezda Severnjača. Oko nje se vrti najslavniji rezultat milenijuma mešavine straha i dosade naših predaka, cirkumpolarno sazvežđe Velika kola, Ursa Major. Ili, ponekad, na anglosaksonskom govornom području… Great Gig.

Nastavite sa čitanjem… “The Great Gig in the Sky… i ja”

Kako je napravljena istorija

Dragi moji,

Danas Suština pasijansa otvara svoje srce jubileju.

Mislim – jebe se nama za jubileje, nismo spali na to da nam godišnjice predstavljaju lajtmotiv delovanja, ta vremna su prošla, cveće je nabacano na žutu kaldrmu dok je priolazila štafeta, nego ovo je ozbiljna stvar.

Elem, danas je četrdeset godina jednog od najvažnijih dela u muzici dvadesetog veka. Reč je o albumu The Dark Side of the Moon°, magnum opusu engleske grupe Pink Floyd.

Predlažem da saznate poneku pikanteriju o nastanku tog dela.

Nastavite sa čitanjem… “Kako je napravljena istorija”

Još nije vreme za fajront

Ne tako neuobičajeno, Vejts je svoju karijeru započeo “fajrontom”. I, biću hrabar u pokušaju definicije, uspostavio sopstveni muzički pravac – nešto kao “introspektivni  kantri/rok/džez/bluz/whatever/kakovamdrago”

Današnji četrdesetogodišnjaci verovatno znaju za Toma Vejtsa (Tom Waits), što putem muzike, što putem kinematografije. Međutim, znaju to i oni stariji i oni na kojima bi kakav-takav svet trebalo da ostane, što je znanje vredno pomena. A na sreću današnjih četrdesetogodišnjaka, i nas plus-minus (začiniti po želji, ukusu, kalendaru…) koji uživamo u Vejtsovoj umetnosti, pre 40 godina, u martu 1973. godine objavljen je Closing Time, prvi album “belca sa najcrnjim glasom”.

Da se ne raspričavam sad, bolje odmah da se podsetimo:

I još nešto, nakon ove sjajne muzike:

As I drove away slowly, feeling so holy, God knows, I was feeling alive.
Now the sun’s coming up,
I’m riding with Lady Luck, freeway cars and trucks,
Stars beginning to fade, and I lead the parade

Razumeli ste. Kakav fajront, kakvi bakrači – a kako Vejts briljira u filmskim minijaturama pogledajte u filmu “7 psihopataSmile.

Ajd’ stej kul.

Ilustrovana istorija muzike u sedam minuta

…i to nepunih.

Nema šta da se priča. Ako i ne znate španski, kao što ga ja ne znam, neće smetati da ispratite sve što treba.

Majstorski.

Flashmob a cappella

Kako dočekuju putnike na aerodromu Heathrow:

Jes’ da je ovo zapravo reklama za onu žgadiju, ali svejedno: uspešno je.

Lični favorit: Sing it! na 1:29. Čilac izgleda tako da moraš da ga poslušaš. Hot smile

Ples na vetru

Na prvi pogled zanimljivo, banalno govoreći. A zapravo poezija pokreta.

Komentar uz ovaj video je glasio da taj čiča često pušta zmajeve u tom parku u Vankuveru. To je Ray Bethell, nekad višestruki svetski šampion u puštanju zmajeva. Navodno, on je sasvim gluv, ali očigledno ume da razgovara sa vetrom. Mnogobrojni posmatrači drže ruke u vazduhu dok mu tapšu, jer žele da on vidi koliko su oduševljeni.

A duet cveća iz opere “Lakme” je čist bonus…

Nastavite sa čitanjem… “Ples na vetru”