Sa zakašnjenjem od tričave tri nedelje, sa mišlju kako ovo nije prvi put da me je novi broj čekao toliko dugo, najzad nalazim slobodno popodne da uživam u svom omiljenom časopisu.
Ovoliko kašnjenje možda nije pravo sa stanovišta ritma na blogu. Ali, tako je ispalo iz stotinu razloga koje podvodim pod zajednički naslov Freelancer Blues. Pride, da podsetim, ja ipak nisam rob Suštine pasijansa.
A National Geographic je časopis koji se čuva. I koji traje. Zato, ako ste malo i čekali, to nikako ne znači da sam ja zakasnio.
A prethodni broj ste prelistali sa mnom, zar ne? A specijalno izdanje ste nabavili? Jeste li?
Kapitalna novost za mene: poruka poštaru je uspela. Sad ću morati da stavim novu da bi i sledeći brojevi stizali uredno. Majski broj je prvi potpuno ceo komad National Geographica koji sam primio u poslednje dve godine. U tom svetlu, ovog puta doživljavam i taktilno uživanje, što je čisti bonus.
Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam majski National Geographic”