Slutim poznati su vam gornji stihovi, kao i reči “Ajde bre, svirite i pojte…“. Jest’ pojala Koštana, ni’e da ni’e; izvornim napevom pozabavio se i Mokranjac, a nakon nekoliko decenija za Mokranjcem, inspirisan izvornim motivima Stjepko Gut je pesmu uvrstio u svoju Srpsku simfonijsku jazz svitu.
Osma Mokranjčeva rukovet počinje sa Džanum, na sred sela, baš kao i osmi stav Gutove svite. Poslušajmo.
U utorak, 16. aprila ćemo proslaviti 124 godine od rođenja Čarlsa Čaplina.
Nemam neki visoko mišljenje o Robertu Downeyu Junioru možda zbog izbora filmova u kojima glumi. No, ovde je majsorski odradio ono što se od njega tražilo. I ne samo on.
Saznavanje kroz igru – nekoliko kultnih fotografija doživelo je svoja nova izdanja. Upoznajte Majka Stimpsona (Mike Stimpson), duhovitog dasu, s kojim osim godine rođenja delim i ljubav prema Lego kockama i Ratovima zvezda.
Hajdemo sad na ubrzani kurs istorije fotografije. Evo kako Majk to vidi…
Malo je onih koji ne bi prepoznali džez standard Karavan, proslavljen stotinama izvođenja Djuka Elingtona (Edward Kennedy “Duke” Ellington) i njegovog orkestra. I nakon Elingtonove ere i uvele popularnosti big bendova Karavan je nastavio da se kreće prilagođavajući se različitim terenima, zaustavljajući se u plodnim ili manje plodnim oazama… Važno je da se i dalje kreće, u sinkopiranom ritmu skrećući i vraćajući se svojoj ruti. Da bismo saznali kuda je sve Karavan prolazio i naslutili kuda bi mogao da stigne, moramo prvo da upoznamo karavan-bašu, vođu puta. Ne, to nije Djuk Elington.
Karavan je komponovao portorikanski trombonista Huan Tizol (Juan Tizol; prema novim transkripcionim pravilima koja se odnose na hispanistiku Z ostaje Z, iako ćemo još neko vreme prezime ovog tromboniste izgovarati kao Tisol), daleke 1936. godine, a u Djukovom orkestru bio je važan šraf od 1929. do 1944. godine. Možda niste znali da ova čuvena numera ima i tekst koji je napisao Irving Mils (Irving Mills), nezavisni izdavač i prijatelj mnogih džez muzičara.
Priči nikad kraja, ali ‘ajde da se okrenemo muzici. Čućemo nekoliko različitih izvođenja, a ako se zainteresujete pronaći ćete još mnoga druga. Ipak, pozivam vas da verujete mom izboru . Na čelu ove povorke je prva verzija koju su 1936. godine snimili Barni Bigard (Barney Bigard) i njegovi Jazzopaters. Krećemo!
Iskusniji i pametniji bi lepo rekli “Slušaj oca ka’ ti lepo govori!”.
E, pa da sam ga slušao ne bih još pre tinejdžerskih godina odgledao ovaj film i iste noći sanjao košmar u kojem me juri ćelavi robot sa staklenim očima.
Sajber i ini svetovi raspucali su se povodom obeležavanja četiri decenije kultnog albuma “The Dark Side of the Moon”. I uvek može još.
Kad razmislim, ja ovaj moćni muzički paket proslavljam nekoliko puta mesečno, već decenijama unazad… Jedan od retkih albuma koji su mi ostali zakovani u dušu za čitav život. Ovog puta vašoj pažnji preporučujem živo izvođenje u Londonu 1974. godine.
Verovali ili ne, postoji mesto gde imate Šefa ali ste svoj gazda.
Istina, povod za pisanije je dve godine ovog sjajnog mesta, međutim bilo mi je potrebno da uzmaknem par koraka unazad ne bih li i vama i sebi odgovorio na pitanje Otkud ja ovde? I tako se vratim u 2007. godinu, na Grbin blog koji je, ako se ne varam klica Suštine pasijansa.
To što je on glavni urednik National Geographica za Srbiju jeste bio motiv da stupimo u prvi kontakt, ali svakako nije razlog što smo se sprijateljili. Igor gaji interesovanja koja su toliko bliska mojima da je on prvi među malobrojnima provalio suštinu pasijansa. Mnogo toga ima sličnog među nama; a opet, on drugačije nego ja gleda na svet oko sebe.
I eto, sad uživam na ovom mestu gde imam Šefa, a svoj sam gazda, upoznajem sjajne ljude, naučim štošta… i kajem se što ne doprinosim više Suštini pasijansa u nadi da će se i to promeniti.
A trenje iz naslova? Pa, računam ako ste ovde barem želite da čitate između redova. Verujem i da uspevate. Uzdravlje!