Važno je održavati kondiciju, gipkost, zdrav duh i šta ono beše četvrto, pa ćeš i ti moći da izvedeš ovako nešto kad napuniš 90:
Pa… Šta da radim. To je bilo baš tako. Veština je relativna stvar, a lepota je u oku posmatrača…
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Važno je održavati kondiciju, gipkost, zdrav duh i šta ono beše četvrto, pa ćeš i ti moći da izvedeš ovako nešto kad napuniš 90:
Pa… Šta da radim. To je bilo baš tako. Veština je relativna stvar, a lepota je u oku posmatrača…
Sećate li se Gabriele Andersen, heroine Olimpijskih igara 1984?
Ljudski duh je najsnažniji, ukoliko postoji u čoveku.
Sve je moguće.
(tnx Snežana @ GEA Tour via FB)
Ima tome preko stotinu godina kako je svetlo dana ugledao rad Alberta Ajnštajna Uz elektrodinamiku pokretnih tela (koji je čak i na srpski preveden), Branina gumica kojom je iz fizike izbrisan čitav niz arhetipskih crteža trookih lavova (što za milost nisu znali) koji su nacrtani čim je fizika artikulisana kao nauka. Prećutni i neobjašnjivi pojmovi kakvi su apsolutno vreme, apsolutan prostor, i njima slični, otišli su tada na smetlište naučne istorije, odgurani tamo sopstvenom nesposobnošću da objasne vidljive pojave kakva je prostiranje svetlosti, i nemogućnošću da se usklade sa potrebom da oblik fizičkih zakona bude uvek isti, gde god se mi nalazili i šta god mi posmatrali.
Ova temeljna potreba za uniformnošću je, naravno, samo želja pedantnih fizičara da predmet njihovog rada bude uređen, da ne moraju za svaki pojedinačni slučaj iz džepa izvlačiti konkretne jednačine koje će ga, i samo njega, opisivati; ta je želja ipak stvorila više dobrog nego nevolja, što je poučan zaključak. Stoga se pitam: da li je potreba za situacionom čistoćom ograničena samo na fiziku, ili uopšte (ali ipak i posebno), na celu nauku? Da li je moguće, da li je potrebno i kome bi bilo potrebno, učiniti napor da se društvene norme homogenizuju, učine nezavisnim od društvenog koordinatnog sistema?
Nastavite sa čitanjem… “Društvena teorija relativnosti: osnovni pojmovi i praksa”
Istrčao golman u polje, pa se kerebeči. Uto se desio i kontranapad, u odbrani nigde nikog (jebote, k’o da rade u katastru) i uto se goman setio da bi štogod mogao da se vrati na gol… I tako to…
Odavno više ne pratim fudbal jer nema više ovakvih stvari. Prestao sam da pratim fudbal nakon što mi se smučilo da na utakmicama OFK “Kikinde” gledam tri (i slovima: tri) varijante napada i jednu (i slovima: jednu) varijantu odbrane iz utakmice u utakmicu.
A sad malo simpatične vožnjice biciklom.
Ovo budi sećanja…
Kažu da je povremeno ustajanje od radnog stola, na minut-dva, veoma korisno po dugoročnu koncentraciju. To pogotovo važi u slučaju da taj kratki predah iskoristite za neku kratku i efektnu fizičku vežbicu. Evo kako to radi jedan neimenovani gospodin.
Kraj je obaška efektan.
Znam da ovaj voditelj drvi na japanskom, ali biće zanimljivo da ga čujete kad se stvari izmaknu kontroli. Znam i to da je video kilavog kvaliteta, ali biće vredno da ga pogledate, e zbog stvari koje su se otele kontroli.
Znam i to da se ovo dešava jednom u sto godina, ali mogu samo da pomislim kako su neki srećnici prošli na kladionici… A da li je konj preživeo sledeću noć, to nisam uspeo da saznam.
Snimak koji sledi nije za nišče duhom: ovo se desilo prošle nedelje na Evropskom prvenstvu u atletici u Helsinkiju.
Ostaje mi da se pitam dokle to vodi. Znam da je Duci Simonović bio u pravu, ali zašto niko neće da naglas upita koliko smisla ima ubijati se zbog nekakvog rezultata u sportu?