Šesto dne obeležavanija roždestvo tvojego

Negde na putu ka ovoj jubilarnoj koordinatnoj tački u četvorodimenzionom prostorvremenu, zaboravili smo da primetimo da je svakoj posebnoj pojavi valjano učiniti zasebnu kalibraciju zrelosti. I sad, ni tamo ni ovamo: ne znamo jesmo li već punoletni u e-prostoru ili kao maloletni nemamo pravo čak ni da se izjašnjavamo o tome.

Aj pa sa srećom

Bilo kako bilo, Suština pasijansa je rođena u ovaj dan i čas pre tačno šest godina, prilogom koji tradicionalno ponavljamo i ovde:

– * –

Hello, world!

Razvoj bloga je u toku. Tek se igram sa WordPressom. A kao da imam potrebe za žurbom… Uglavnom, to je to: rođen je. Uskoro će i da prohoda. A možda i da poleti. Letimo i dalje.

– * –

Poleteo je, dakako da je poleteo. I pravo da vam kažem, više puta u ovih šest godina sam u glavi parafrazirao onaj pesnički trenutak Bore Đorđevića boktejeb’o nisam treb’o, da sam znao ja bi’ stao.

Kompasi?Ali, posle svega, kad svedem račun baš svega, trebalo je to učiniti, a da sam znao, učinio bih i pre. Jer, nisam se mnogo držao nijednog pravila osim više puta pomnjanog Pravila Koje Šef Nameće Svim Samurajima Skoja Kad God Nađe Za Shodno Da Naređuje A Samuraj Nađe Za Shodno Da Sluša Šta Mu Se Kaže Broj 00000000001, a koje glasi: “Šef ti izričito naređuje da postupiš po nahođenju.” Jer, pravi Šef zna da je važno narediti, pravi Samuraj Skoja zna da je važno poslušati, a svi zajedno se nosimo u pizdu m… se zabavljamo kao nikada. Znamo pravac, znamo brzinu, ma znamo sve, nego… Neoliberalizam, naš najveći protivnik (možda on i nije naš, ali mi njegovi jesmo sigurno), jači je od nas, pa nas povetarci nose u pizdu mat… u svim pravcima. A to sve naše raspoložive kompase (a imamo ih iha-haj!) čini izlišnim, štaviše mrtvim teretom koji preti da nas brže povuče na dno ako li samo potonemo.

Nije da nije, ima malo vode u potpalublju, ali držimo se na površini još uvek. Nekako.

Nije bitno to što naš kompas trenutno ne služi ničemu. Mnogo je bitnije to što mi kompas nismo izgubili.

– * –

E sad, taj osećaj da bismo potonuli kad bismo dozvolili da nas neko u kalupe stavlja neodoljivo podseća na onaj pogled Franca Biberkopfa kada neko od njega traži da razmisli o situaciji u kojoj se upravo našao.

To podsećanje, pak, uverava nas u to da razmišljanje valja praktikovati, iako je to danas toliko retka pojava da su mnogi koji su razmišljali na kraju otišli u pizdu ma… u penziju. Zato mi razmišljamo pažljivo, između redova, čak i onda kada ni o čemu nema šta da se kaže. Neki se čak i ljute kad ih upućujemo na pravi način čitanja naših tekstova, tako da smo razne napore u tom pravcu sveli na minimum, da izvinete na lambadi, zbog vas.

Zato se, valjda, i proredilo.

– * –

StopA oko mene su i oni kojima se nije pristojno obraćati u trećem licu ako su prisutni. Elem, vi, kojih ponekad ima manje nego što ima angažovanih autora, a koji ste se pred nekim prilogom znali zapitati “šta je sad ovo, suncetiebemžareno”, možda čak i ne primećujući da vas sam čin postavljanja tog pitanja odvaja od većine, često zaboravljate da Suštinu pasijansa čini četa mala ali zajebana, Osam Samuraja Skoja koji svoju privilegiju pisanja na ovom mestu upražnjavaju krajnje obazrivo (videli su šta se Šefu desilo kad je pregoreo objavljujući, pa su namah iskoristili privilegiju mudrih da se nauče pameti na tuđim greškama), ali znajte da se šunjaju prikrajcima i samo je pitanje dana kad će opet da grunu.

Bilo da komentarišete ili prećutite, vaš glas (koji do nas svakako stigne) dobro nam je gorivo za dalji rad. U mentalnim sferama, perpetuum mobile je moguć, kad već nije u fizici: jedni drugima dajemo energiju koja nas motiviše na neprekidno kretanje. Taj zamajac je davno pokrenut i još uvek se vrti živahno, iako to vama ne izgleda tako. Zasad nema znakova da će biti drugačije; ali valja da znate i to da je povremeno usporenje samo sinhronicitet ćutanja. Jer znate – uz svu dobru volju, čak i autori Suštine pasijansa imaju obaveze prema svojoj deci, svom stomaku, svom poslodavcu i šta sam ono još zaboravio. Ah, da: obaveze prema vodovodu, elektrodistrTibuciji, telefonskim kompanijama, internet provajderima, naftnoj privredi, ministarstvu prosvete, ministarstvu zdravlja, ministarstvu finansija i šta sam ono opet zaboravio…

– * –

Biće, biće!Trivija: 6.929 objavljenih priloga za 2.192 dana. To je u proseku 3,1610401459854 priloga na dan, to je više od broja Pi za čitavih, mada nužno zaokrugljenih 0,0194474923956069.

Malo li je? Pogotovo ono 6069 na kraju: deluje nekako monumentalno. I nije bitno što NASA trajektorije putanja letelica proračunava samo sa pet decimala broja Pi (kažu, dobro je tako za održavanje softvera, a putanje se moraju korigovati, pa moraju): nama, kojima se lebac naš svagdašnji nalazi negde drugde, a Suština pasijansa nam služi da se voznesemo u pizdu mat… u visine nedostignute, treba bar 12-15 decimala da bismo se razmahali k’o goveda kako dolikuje.

Komentara je manje nego priloga, samo 6339, pa smo se poklopili ušima. A vi, piiii….šite kad stignete.

– * –

A to što opet neki izbori pokušavaju da se smeste u program proslave šestog dne obeležavanija roždestva tvojego, nije naša krivica. To su oni shvatili koliko smo mi važniji od njih, pa sad surfuju na našem talasu, pizda li im… sram ih bilo.

– * –

Brojaćemo i dalje. Pa dokle izdržimo.

(Simon Philips on drums.)

– * –

Misija Suštine pasijansa je da potakne na razmišljanje, a da pritom ne ugađa nikome, osim možda slučajno. Tako će i ostati dok god bude potrebno.

Puf? Not.

Obećavamo vam da nećemo dozvoliti da nas oduvaju. Jer, ako oduvaju nas, jao vama.

Srećan vam šesti rođendan Suštine pasijansa, dragi naši.

Zašto RAW (6): Zato što metafizika sutona

A ponekad igrate na granicama ponuđene tehnologije i prelazak crte u toku fotografisanja bi naškodio rezultatu. Tada je legitimno ponuditi rešenje s druge strane.

RAW u službi turiste

Nastavite sa čitanjem… “Zašto RAW (6): Zato što metafizika sutona”

Zašto RAW (5): Kad ti se vlaga upetlja u total

Da li je dozvoljeno napustiti verni foto-zapis u cilju dobijanja upečatljivije scene? Pitanje je benasto, jer bismo onda moglo da se zapitamo da li je dozvoljeno koristiti teleobjektiv…

RAW u službi turiste

Nastavite sa čitanjem… “Zašto RAW (5): Kad ti se vlaga upetlja u total”

Zašto RAW (3): Kad te prevari svetlomer

Budimo načisto: kako god podesite parametre merenja svetla, završićete sa nekom neispravno osvetljenom slikom. Nećete je valjda brisati zato što ste vi malčice pogrešili ili zato što vaš fotoaparat reaguje sporo? Naravno da nećete.

RAW u službi turiste

Nastavite sa čitanjem… “Zašto RAW (3): Kad te prevari svetlomer”

Zašto RAW (1): Spasavanje mrljave scene

Rasprava koju započinjem danas i vodim ove nedelje za neke je kontroverzna, neki ne žele o tome da pričaju jer smatraju da je tabu, a ja pak nemam nikakav problem da kažem naglas onako kako jeste: ja grešim kad fotografišem. Baš kao i vi.

Ne lažite, to nije lepo.

RAW u službi turiste

Veća fotografija je ovde.

Objasniću vam polako, samo danas za račun cele nedelje koja sledi.

Nastavite sa čitanjem… “Zašto RAW (1): Spasavanje mrljave scene”

Једна од пре: панорама из нехата

Пресликавање старих негатива и дијапозитива (тзв. клизавица ака слајдова) је требало да буде лак посао. Купиш скенер, искенираш, готово. Кад ја тамо а оно међутим.

Јер… има скенера и скенера. Они равни, што скенирају и папир, напросто подметну неку сребрнасту површину иза негатива и хватају одбијено светло. Ту се увек примети да нешто штрчи, да тамни делови мало пуштају боју. Јер је светло иза леђа сочива, па треба да прође кроз филм двапут, одсјај га мало распе. А и много је споро, јер слика линију по линију.

Дакле, треба нешто што ће да га осветљава иза, па да се хвата пропуштена светлост, а не пропуштена-одбијена-пропуштена. Дакле, специјализовани скенер. Који сам замало и нашао, тј нашао одличан, који неће да се буни што су моји негативи сечени на седам а не шест снимака и што растојање између њих није увек тачно, а није гадљив ни на целе филмове.

Међутим, то је немачка ствар, коју тада нисам могао да прибавим. Овде се не увози а на трипер комбинације сам постао алергичан на нервној бази. Дакле, донеће деца из Америке… осим што се тамошња варијанта тог модела прави у Кини и очајни је крш који понекад, можда, ради. Ех, тај либеро капитализам, за сваку потражњу има понуду, а?

Дакле, Грунф. Но, прво да покажем зашто ово пишем.

eos_40452~20160123_ 1_08_16p

(велика би требало да је повећа)

Први пут сам се овако нечим позабавио чим ми је стигла она стара Агфа. Направио сам држач за филм и објектив од лего коцкица. Објектив је био неко теле од око 300мм од неког Линденблата, што је јапанска марка која је требало да звучи немачки и да мало подсећа на Хаселблада. Служио ми је да га држим испред објектива саме фоткалице, јер иначе није умела да изоштри тако близу.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: панорама из нехата”