Noć kad je gorela Pompeja

Dobro, de: nije to bila erupcija Vezuva, ali stvar je svakako bila tektonski relevantne prirode.

Znate li kako stoje stvari sa živim svirkama? Bez obzira na sve, one su najvažnije u karijeri nekog muzičara, jer muzika je najpre scenska umetnost, a tek onda izdavački biznis i šta ti ja znam. Postoje umetnici koji to ozbiljno shvataju, pa zato gledaju da posetiocima pruže nešto više, nešto što nije moguće doživeti na drugom mestu i u drugim okolnostima.

Nekima tako nešto uspeva lako – e zbog sile novca kojom aranžiraju te koncerte, zbog magije koja im je urođena, možda zbog kombinacije mnogih sitnih faktora među kojima neke baš i nije tako lako objasniti rečima…

Valja loviti takve prilike, koliko god da koštaju i koliko god da je teško pohoditi ih. Jer, trošak i umor se zaborave. Doživljaj se pamti dugo, dok god ona siva kaša između ušiju radi posao.

Nastavite sa čitanjem… “Noć kad je gorela Pompeja”

Zen novinarstva

TV reporter mora da bude stamena ličnost, neko ko zna posao, kadar stići i uteći i na strašnom mesti poSTAJATI.

Šta da se radi. Njega su u školi dugo uvežbavali da izdrži do 8 tona droge na lomači, a tu je bilo 8,5 tona. Rečju, skenjalo ga 500 kila droge na lomači. Prema tome, nije smešno. Smile with tongue out

Vatrogasna podmornica

Kô što ‘no reče Lala u onom vicu “Imali smo i mi jedared taki traktor” tako i ja mogu da kažem da sam imao “keca”, kasnije “jugića”, pa kasnije i “mazgu”, koji su znali da “zaglave” čim pređu preko ozbiljnije bare.

Eh, da je meni bila tak’a razvodna kapa (na “kecu” i “jugiću”), odnosno kablovi (na “mazgi”).