Malo veselog smeha
(Via)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Sudeći po nekim reakcijama, camera obscura je privukla vašu pažnju. Otkrivamo još nešto što se nalazi na tragu prvih fotografija. A jedna fenomenalna inicijativa postoji i na Internetu.
Ono jeste da sam u nekoliko ranijih navrata bio u prilici da pronalazim termin na srpskom, pa imam nekog iskustva u suočavanju sa problemima tog posla. Ali sad mi se baš ne da: nemam pravu reč da prevedem sintagmu pinhole photo. Ali, ako znate engleski, verovatno već slutite šta bi to moglo biti: da, ključ ove tehnike fotografisanja je rupica načinjena iglom koja služi kao objektiv!
Pinhole fotografija počiva upravo na načelu camera obscura, sa “malom” razlikom da je ovde reč o pravom fotografisanju. Na jednoj strani kutije koja predstavlja kameru pravi se rupica – što manja, to bolja, jer prečnik rupe upravo utiče na oštrinu rezultujuće fotke. Na suprotnoj strani, na zid koji je normalan u odnosu na direktni upadni ugao svetla kroz rupicu, postavljen je fotoosetljivi materijal – foto-papir, fotografska ploča, film (negativ ili pozitiv), pa čak i digitalni senzor (o tome kasnije).
Ključna stvar kod pinhole fotografije je to što ne postoji nikakva optika! Jedini “objektiv” je rupica koja propušta svetlost. S obzirom na relativni položaj fotoosetljivog materijala, prečnik rupice može da predstavlja blendu neslućeno velikog broja (na primer, čak do f/1000!), što u paru sa osetljivošću materijala može da dovede do pripreme jako dugih ekspozicija – čak i višednevnih, pa i višemesečnih! Jedna takav primer pogledajte u priči na sajtu britanskog glasila Telegraph.
Već godinama se dvoumim da li je moja omiljena životinja beli medved ili je tigar. Nema veze, dvoumiću se i dalje.
Pre par dana sam naišao na neverovatnu fotografiju.
Ajd’ dužina jezičine, nego obratite pažnju na resice na jeziku.
Šta biste vi radili kad biste imali priručnu crnu rupu?
Ovaj nije računao na loš kvalitet lepljive trake (da ne kažem selotejpa).
Siroma’ čovek.
(Via)
Iz knjige Olovka piše srcem… Tu knjigu sam prvi put čitao još dok mi nije bilo vreme da već znam da čitam. Ne znam koje dete je odvalilo tu izjavu. Samo se nadam da je u životu opstalo sa tim životnim principom.
Tema: početak i kraj
početak je kad sam se ja rodio
a kraja nema
(Via)
Ja zamalo jesam: podsetnik iz kalendara radi uredno, pa sad glumatam kao da sam bio pripravan.
Danas je svetski dan knjige.
Da je svetski dan piva, svi bi znali.
Ovako… Slabo prolazi, zar ne?
Ajmo, guglaj malo, možda ima nešto na tu temu i u tvom komšiluku.
U mom nema.
Biće bolje. Ili neće. Zadatak za danas je da započnem čitanje neke knjige.
(Via)
Znate li šta je to camera obscura? To je prastari koncept koji je tek u 19. veku pretvoren u fotoaparat.
Reč je o potpuno zatamnjenoj sobi (camera obscura i znači tamna soba) koja na jednom zidu ima rupu nevelikog prečnika. Pod tim uslovima, slika spoljašnosti se projektuje u obrnutom smeru na suprotnom zidu.
Prema podacima koje navodi članak na vikipediji, camera obscura seže barem 2500 godina u prošlost. Navodno, prvi koji je primetio taj fenomen je Mo-Ti, kineski filozof. Postoje beleške da je Aristotel slučajno primetio fenomen obrtanja slike, a Euklid se poslužio nečim sličnim da bi dokazao da se svetlosni zraci kreću pravo (a onda je došao Ajnštajn, ali to je neka druga priča).
Još zanimljivih podataka ćete pronaći ako guglujete. Ovog puta vam skrećem pažnju na jednu od savremenih rekonstrukcija: camera obscura uopšte nije tako nedostižna za izvedbu! Pogledajte ovaj video klip.
Eto čime se bave zaposleni u National Geographicu u radno vreme! C, c, c, c, c!
Kakva su to vremena došla, zaboga miloga.
Jedino mi nije jasno šta ako se sistem zaboboči, prekine se update na pola posla ili se zezne firmware.
(Via)