Priče o ledenim čudima

Saznajte kako je polarna neman danima pokušavala da nahrani fotografa National Geographica i kako se družio sa pripadnikom najređe vrste medveda na svetu…

Biti fotograf National Geographica je nešto o čemu sanjaju mnogi. Pritom, većina takvih sanjara uopšte nema ni načelnu predstavu kakvu obavezu preuzimaju oni čije reportaže časopis prihvati. Dva meseca bez ijedne uspešne fotografije? Da li biste odustali? Ili, recimo, šta mislite, kako izgleda toliko obamreti od hladnoće u vodi da ste na ivici ste da se ugušite zbog refleksnog povraćanja u aparat za disanje, a pri izlasku ne možete da govorite?

Nema novca koji to može da plati. U vama mora da postoji strast koja je tolika da potpuno svesno ulazite u vodu među životinje o kojima se malo zna, a koje su označene kao krvožedne. Drugim rečima, i razumite to kako hoćete, morate biti ludi na određeni način koji ne može da se nauči. Za prosečne point’n’shooter marginalce nema mesta u redovima fotografa National Geographica, jer oni ne razumeju šta znači krilatica “National Geographic objavljuje fotografije, a ne izvinjenja”… Nerd smile

Paul Nicklen je odrastao među Inuitima i, kako sam reče, sneg i led su bili njegova “kutija s peskom” za igranje. Tako odrastajući, razvio je veštine i sposobnosti koje su ga promovisale u legendu polarne fotografije u redovima uglednog časopisa.

U martu 2011. godine, Paul Nicklen je pozvan na TED konferenciju da priča o svetu koji tako dobro poznaje i da podeli to znanje sa svima koji žele da ga čuju. Iskoristivši jedinstvenu šansu, održao je fantastično i veoma emotivno predavanje o nekim svojim iskustvima. Usput je skrenuo pažnju na to da živi svet na polarnim kapama nestaje, da će beli medved možda izumreti i da će se to desiti pre nego što smo mislili.

Svakako pogledajte to predavanje. Evo verzije koja je titlovana na srpski.

Neobično, ali prikladno mesto da se čuje muzika Brandi CarlileHot smile

Nastavite sa čitanjem… “Priče o ledenim čudima”

Ćumez po meri

I dok nacija seče vene zbog onog tenisera, ima nas da se bavimo drugim stvarima. Prionite na zemlju i hodajte malo prizemljem, neće vam škoditi. Ovaj dečko je tako uradio: žrtvovao je kvadraturu da bi bio blizu svemu. Obratite pažnju.

Šta bih mogao da dodam: imao sam ovako mali sobičak kao srednjoškolac. Ama, još manji, i uži i kraći. Doduše, bez tako efikasnog uređenja prostora, bez mikrotalasne pećnice, bez laptopa i bez stotinu drugih stvari. Ali svejedno… Smile with tongue out Bilo je mesta za sto, na njemu gramofon, na stalaži knjige, a na ormanu ploče; pored gitara. Prozor otvorim u rano proleće i zatvorim u kasnu jesen… Zbog gramofona nije bilo praktično drugačije… Eh, romantika: davno beše.

Uvežbavanje trika

Dva mališana uvežbavaju poznati trik…

Od suštinske važnosti je da ova četiri klipa pogledate redom. Bez brige za vaše vreme: svi zajedno ukupno traju 55 sekundi…

Jesam lepo rek’o?

(Via)

Nedovršena simfonija jednog grada

Fenomenalni dokumentarac iz 1941. godine: život Beograda od prvog mlekadžije do šlagera u noćnom klubu…

Pažljivi gledalac će primetiti da je reč o filmu koji Đenka pušta iznenađenim meštanima dok Kristina histeriše jer je zbog ton-filma izgubila angažman pijanistkinje u palanačkom bioskopu… E sad, biće da tu postoji neka greška u vremenskim odrednicama, jer su “Maratonci” smešteni u vreme nešto pre 1941…

Nema veze, ako ćemo pravo. Šijanu sam spreman da oprostim čak i ono za šta nije kriv, a kamoli ostalo.

I vi što maštate o sreći, vas vodi put u velik grad…

Maksiću, Maksiću!…

Minijaturna glumačka bravura Čede Petrovića.

Nisam znao da ovo postoji; to je producirano i emitovano u deceniji kad uopšte nisam znao za televiziju; ah, romantična vremena…

Lična asocijacija je očigledna… Ovako nas je zajebavao onaj arogantni manijak Vuca na časovima fizike. Jedino što nam nije udarao ćuške, ali tek što nije. Uvek je nalazio nekog svog Maksića i iživljavao se na njemu.

Fotografija na dan? Gde god poželite!

Da, znam, niste baš oduševljeni onim fotografijama koje vam ostavljam svakodnevno kao svoja autorska (ne)dela. Hteli biste fotke koje oduzimaju uzdah, a?

Jeste li ovisnik o fotografiji, kao ja? Pohađate li resurse besprekornih fotki, kao što je to dnevna doza na portalu Onexposure (1x.com)? Ili naslovnu stranu na portalu photosig.com? Ili neke slične resurse kojih ima kvadrilion?…

Ako vam je previše da pregledate i preuzimate tolike količine, kako bi bilo da svedete svoje preglede na jednu fotku na dan, ali onako, onu koja oduzima dah? Da, ima takvih mesta.

Ovog puta vam preporučujem dva izvora po jedne fotke na dan. Samo dva, ali bićete zadovoljni. A biće toga još…

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija na dan? Gde god poželite!”

Happy Birthday, Mr Waters

Danas je 68. rođendan Rogera Watersa. Aj, pa konjino matora, neka ti je sa srećom: dobrog zdravlja ti želim. I da sad malo smanjiš doživljaj: ova turneja je bila super! Pride smo zaboravili na gluposti koje si pravio…

Roger Waters: Happy birthday!Svaki pažljivi posetilac Suštine pasijansa koji rock muziku prati iole ozbiljno, setiće se da je Roger Waters jedan od osnivača grupe Pink Floyd. Nakon nezapamćeno velikog uspeha albuma Dark Side of the Moon (1973), u čijem kreiranju je njegov rad bio ključni u svakom smislu (autor kompletnog teksta i skoro svih muzičkih motiva), malčice je skrajnuo. To se još nije baš toliko primetilo na velelepnom albumu Wish You Were Here (1975), ali je postalo prilično jasno na albumu Animals (1977), koji može da se nazove poslednjim homogenim delom Pink Floyda kao pravog, autorski istrajnog benda koji stvara u sinergiji.

Naime, posle toga su počeli eksplicitni ego-tripovi Rogera Watersa koji su zamalo ukopali bend za sva vremena.

Nastavite sa čitanjem… “Happy Birthday, Mr Waters”

Google u slavu Fredija

Dobar dan da se setimo najboljeg pevača kojeg je rock’n’roll ikada imao.

Freddie Mercury, pevač grupe Queen i, izvesno, jedna od najharizmatičnijih ličnosti u kompletnoj istoriji rock provenijencije, rođen je na današnji dan 1946. godine, pre tačno 65 godina. U to ime, Google je napravio doodle koji je flash spot.

Google obeležava 65. rođendan Fredija Merkjurija

Samo kliknite na današnju sliku na naslovnoj stranici za Google upite; ako ovo čitate posle 5. septembra 2011 (po US vremenu, dakle nakon 9 ujutru 6. septembra), potražite taj doodle u matičnoj kolekciji.

Prvi klik pokreće animirani spot Don’t Stop Me Now. Deder, da se prisetimo velikog hita; zavređuje tri i po minuta pažnje.

Ako na Google stranici ponovo kliknete na spot koji svira, bićete prebačeni na upit o Frediju.

Ovaj slučaj je odredio šta će danas biti fotografija dana. Malo ću da vas draškam svojim primerkom ulaznice za koncert grupe Queen na Népstadionu u leto 1986. godine. Ne samo da sam bio jedan od 100.000 prisutnih na tom koncertu, nego sam jedva ostao živ u “kazanu”. Eh, onda se to moglo; danas sam više nego duplo stariji…

Ali, upadoh u digresiju…

Freddie je otišao 24. novembra 1991. Bio je žrtva svog načina života: nije bilo rešenja za tu paku bolest onda kao što je nema ni sada. Ostaće upamćeno da je od zvaničnog saopštenja, u kome  je Freddie objavio da boluje od AIDS-a, do časa smrti prošlo jedva nešto preko 24 sata. Ostaće zabeleženo i to da su ga lešinarili rođeni prijatelji iz benda. Ali, to je neka druga priča.