Ne bih znao odakle da poÄnem, pa se neću ni truditi da vam objaÅ¡njavam sve. Prosto, razumite da živim u zemlji u kojoj nije Äudno raditi normalne stvari u nenormalno vreme, sa svega 25-30 godina kaÅ¡njenja.
Da, znam: iznenađeni ste što uopšte vidite neki novi sadržaj na Suštini pasijansa. Prepustili smo blog zubu vremena, sve pokušavajući da prepoznamo postoji li valjano opravdanje da ga održimo u životu. I da ne poverujete, takve razloge uvek bez problema nađemo. Ćeraćemo se još, što bi ono rekli stari Etrurci.
A Å¡ta to bi do sada? Ne mogu da priÄam u ime svojih dragih prijatelja i saradnika, Äestitih samuraja Skoja. Moje poverenje u svakog od njih nije ni za mrvicu manje nego u Äasu kada sam ih pozvao ovamo. Isto tako, njihovi razlozi za tiÅ¡inu… Pardon – njihovi razlozi za ćutnju jednako su snažni i ja to uvažavam u potpunosti. Zato mogu da priÄam samo u svoje ime.
Kada bih vam priÄao sve od poÄetka, trajalo bi predugo, teksta bi bilo viÅ¡e nego Å¡to biste hteli da proÄitate (već ga ima), a ne bih postigao niÅ¡ta. Umesto toga, uposliću SuÅ¡tinu pasijansa kao sredstvo koje će mi pomoći da reÅ¡im jedan ozbiljan rebus. PoÄeću jednom fotografijom, naÄinjenom veÄe uoÄi ovog objavljivanja:

Ovo što vidite na slici je enterijer kuće koju smo Jasna i ja nazvali Albertina.
Nastavite sa čitanjem… “U potrazi za kvadratom (prolog)”