Na dvoru Grimiznog Kralja

U muzičke svetinje se uglavnom ne dira. Osim ako sam autor ne dozvoli. Pronašli smo redak primer odličnog rezultata.

Osipanje muzičkog sveta izazvano aktuelnom pandemijom, starošću ili bolestima nastavlja se punom parom. Svestan da i moje vreme ubrzano ističe, sve manje se potresam na vesti o tome, pa se trudim da se sa junacima svoje mladosti oprostim na dostojan način. Učinim to uz čašicu milfače za pokoj duše i preslušavajući neka važnija mesta iz njihovih opusa.

A ovih dana je baš zaređalo… Jedan od poslednjih u nizu, Ian McDonald, oduvek je bio čovek iz senke i nikada se nije mnogo eksponirao. Međutim, bio je izrazito važan, mada se to ne bi reklo po broju diskografskih zapisa koje je ostavio za sobom. Ovde je reč o ključnom uticaju: za nas je važno to što se on barem dva puta u životu našao na pravom mestu i sa pravim ljudima.

Ostalo je istorija.

Vreme je da malo obnovimo gradivo…

Nastavite sa čitanjem… “Na dvoru Grimiznog Kralja”

Večera je gotova

Jedna od neobičnijih i visoko sofisticiranih pesama i pored svoje vremešnosti odbija da ostari. I ostaje jedan od kamena temeljaca čitavog žanra.

Danas daleke 1973. godine, u mom mladalačkom životu izdešavale su se krupne stvari: počeli su da mi rastu brčići, odlučio sam da prestanem da idem u muzičku školu, dobio sam pola sata puštanja muzike u lokalnom disko klubu i, možda najvažnije, kupio adresu za poručivanje ploča iz Engleske. Oni retki koji su do tada bili provalili poručivanje ploča preko mail order servisa tu tajnu su ljubomorno čuvali, a “adresa i know-how to order” se preprodavala za cenu jednog ili dva albuma. Nimalo jeftino, ali para je tada bilo dovoljno.

Ubrzo sam od Cob Recordsa dobio katalog raspoloživih izdanja i registarski broj (649). Sudeći po tom broju, bio sam među malobrojnim srećnicima u Jugoslaviji kojima su se otvorila ta vrata.

Nastavite sa čitanjem… “Večera je gotova”

Čini mi se kao da sam već bio na ovoj pozornici

Retki su albumi koji posle skoro pola veka od objavljivanja ne izgube ništa od svoje lepote.

Višesatne sedeljke sa Todorovićem i bistrenje svakojakih tema bile su važan deo moje mladosti. Sve to se promenilo njegovim odlaskom u Beograd zbog posla. Druženja su se svela na kraću formu: svake druge nedelje je dolazio u Kragujevac, a ja sam ga željno iščekivao jer bi mi istresao sve novotarije koje su se dešavale u kulturnom životu prestonice. Retko smo se zvali telefonom sem kada su bili u pitanju neki važni dogovori, a njegov konspirativni poziv i rečenica “Baki, nabavio sam ploču koju moraš da čuješ.” učinila je da mi proradi znatiželja jer smo delili slična muzička interesovanja. To “moraš da čuješ” značilo je samo jedno – čeka me neko prijatno iznenađenje.

Par dana posle poziva pojavio se na mojim vratima noseći u rukama album Year of the Cat (1976) Ala Stewarta.

Posle pažljivog zajedničkog preslušavanja lako smo se složili da je u pitanju zaista izuzetan album. A svakim novim slušanjem sve više je rastao u mojim očima. Malo vremena mi je trebalo da počnem da čeprkam po biografiji Stewarta, a i posrećilo mi se u tom trenutku. U Cob Recordsu su nudili Alov dvostruki album koji je pokrivao njegova prva tri albuma po bagatelnoj ceni. Bio je to lep način da za malo novca sklopim potpuniju sliku o ovom muzičaru.

Nastavite sa čitanjem… “Čini mi se kao da sam već bio na ovoj pozornici”

Žabice

Tek kada pređeš veliku kilometražu i stigneš u zrele godine, shvatiš koliko su neke pesme zapravo genijalne.

Zoxy i ja smo bili u istom odeljenju još u osnovnoj školi. Čak smo delili i profesora klavira u muzičkoj. Otuda je bilo sasvim prirodno da se zajednički upalimo i za rock & roll. Još pri kraju osnovne smo otkrili grupu The Nice, pomno pratili sve druge klavijaturiste za koje smo znali, a i počeli smo polako da nabavljamo ploče. Originali su bili skupi i do njih se teško dolazilo, a Zoxy je u odnosu na mene imao prednost u samom startu. Kao sin jedinac uglednih i bogatih roditelja raspolagao je budžetom koji je bio barem deset puta veći od mog. I ne samo to. Imao je i rodbinu koja je živela u inostranstvu koja mu je svakoga leta donosila desetine albuma sve poštujući spisak koji smo zajednički pravili. Peace

Tako je, valjda leta 1971. godine, stigao do nas i debitantski album grupe Emerson, Lake & Palmer.

Nastavite sa čitanjem… “Žabice”

Pesma za Barcelonu

Snimaju li se još uvek veliki albumi? Nego šta!

This is a song for Barcelona, for architecture and fútbol
And for the streets that gave me refuge
In my escape from rock and roll

Jackson Browne je jedan od retkih muzičara o čijem liku i delu nema šta da se raspravlja. Ne zbog toga što je jedan od naših miljenika o kome smo dosta pisali na blogu, već zbog lako proverive činjenice da je autor/koautor mnogih fantastičnih pesama i omiljeni lik među kolegama. Delio je sa njima pozornicu kad god su ga zvali, pisao im pesme i nesebično im pomagao na druge načine kada bi mu se ukazala prilika i još koješta se zanimljivog dešavalo što ćemo jednoga dana saznati kada mu bude izašla autobiografija. Na ceremoniju na kojoj je Browne uvršten u Rock And Roll Hall of Fame 2004, godine, Bruce Sprengsteen je održao uvodni govor i na pravi način se našalio sa nelogičnom odlukom da su se među velikanim pre njega našli Eagles rečima: “Napisao si pesme koje bi oni voleli da su napisali.” I svi su se u sali smejali jer su znali je da bukvalno svaka pesma koju je Browne napisao interesantna na svoj način.

Samo je treba preslušati mnogo puta i pohvatati sve finese koje su u njoj.

Nastavite sa čitanjem… “Pesma za Barcelonu”

Kako te preživeti?

Ako kritičari proglase neki album lošim, to ništa ne mora da znači. Jedino pravo merilo je da li nam se dopadaju pesme koje se na albumu nalaze.

Sam kraj šezdesetih i početak sedamdesetih je bio zlatno doba za “akustičare”. Po ugledu na vrlo popularne Crosby, Stills, Nash & Young, grupe su se pojavljivale kao pečurke posle kiše, a pesme su im se uglavnom zasnivale na introspektivnim tekstovima i višeglasnom pevanju. Melodičnost i pamtljivot su se podrazumevale.

Ovaj talas nije mimoišao ni SFRJ. Kako se još uvek nije našao neki pametan izdavač koji bi sistematično prikupio snimke sa brojnih singlova objavljenih kod nas u to doba i spakovao ih u kompilaciju ne bi li se na pravi način sačuvali od zaborava, osuđeni smo da se oslonimo na entuzijaste koji su mnoge od pesama sa znanih i neznanih singlova stavili na Cevku. I za taj potez im hvala. Diskografski dometi inače izrazito aktivne domaće scene tog vremena bili su bolno mršavi: na primer, grupa Suncokret je imala samo jedan album. Koliko mi je u pameti, od domaćih akustičara jedino su Drago Mlinarec i grupa S vremena na vreme iza sebe ostavili jasan i prepoznatljiv diskografski trag koji je obimom odgovarao autorskom delu.

O svemu tome ćemo drugom prilikom, ako se uopšte bude desilo.

Nastavite sa čitanjem… “Kako te preživeti?”

Noć je nekada bila moja

Jack Bruce je platio visoku cenu sopstvenog izbora da teži muzičkom savršenstvu, a ne scenskoj popularnosti. To što nije više slavljen jedna je od velikih nepravdi.

Neki od Samuraja imaju naviku da uposle Rndalicu dok rade svakodnevne poslove. Sigurno se pitate šta je to? Ukratko, to je komad softvera koji izgeneriše plejlistu koju ćete slušati po različitim kriterijumima koje zadate. Zgodna je alatka jer se i sami često iznenadite izborom i mnogim zaboravljenim pesmama koje se iznenada pojave iz vaše arhive. Iako je naša Rndalica koju je Miloš napisao sasvim dobra, onomad mi je dopala ruke i jedna nova koja je dodatak za naš omiljeni muzički plejer(Foobar2000). Nisam odoleo da je isprobam, zadao sam joj da se promuva kroz nekoliko foldera koji su mi bili pri ruci i odmah sam bio nokautiran čim je počela da svira prva pesma.

Ako do sada niste, sada je vreme da pustite klip.

Nastavite sa čitanjem… “Noć je nekada bila moja”

Hakuna Matata

Kada baciš pogled kroz komšijinu tarabu, možeš da otkriješ neočekivane stvari.

U vreme ispijanja jutarnje kafice obično čitam pristiglu elektronsku poštu. Ovde okupljeni znaju vrlo često da razviju žučnu diskusiju u toku noći, prijatelji sa svih strana sveta me, zbog vremenske razlike, na ovaj način obaveste o nečemu interesantnom što su propustili kroz svoje uši, dobar broj reklama i poziva na kupovinu se podrazumeva… Tako da mi raščišćavanje te jutarnje gužve traje taman toliko dok se ne dokusuri Nesica. Postalo je uobičajena rutina.

Sve dok me u poštanskom sandučetu nije sačekalo nešto neočekivano.

Ne, nije neka nepristojna ponuda. Smile with tongue out

Nastavite sa čitanjem… “Hakuna Matata”

Promena akorda

Retke su grupe koje sviraju uglavnom instrumenatlnu muziku prepunu emocija, a da nisu ni malo dosadne.

Sredinom sedamdesetih završila se zlatna era progresive. Pink Floyd, Jethro Tull, Genesis, Yes i Emerson, Lake and Palmer su već snimili svoje krucijalne albume. Možda ponajbolja postava King Crimsona je prestala sa radom. Ove grupe su još uvek išle na rasprodate turneje, snimale i objavljivale nove albume, ali je punk već bio zakucao na vrata. Činilo se da je progresiva najednom ostala bez goriva i zauvek se izduvala.

No, jedna od britanskih grupa koju su novinari često nepravedno potcenjivali i zapostavljali 1976. godine je izdala album sa pesmama koje i danas predstavljau okosnicu njihovih koncerata.

Njeno ime je Camel.

Nastavite sa čitanjem… “Promena akorda”

Eto ljubavi ponovo

“Poslovne kombinacije” u muzičkom svetu su česte i retko kada iznedre nešto vredno višestrukog slušanja. No, ima i izuzetaka.

Uvek sam pomalo skeptičan kada mi neko preporuči album za koji do sada nisam čuo. Na navaljivanje prijatelja u jednoj od diskusionih grupa, koji se klao da će me grupa Ronin oduševiti čim budem čuo prvu pesmu, morao sam da popustim. Čak mi je poslao njihov jedini album, pa nije imalo smisla da ga ignorišem. Već kada sam bacio oko na omot srce mi je odmah zaigralo. Ispostavilo da sve pobrojane muzičare koji su učestvovali na snimanju dobro poznajem.

Čak i više nego dobro, jer oni su svirali na mnogim od mojih omiljenih albuma iz sedamdesetih.

Nastavite sa čitanjem… “Eto ljubavi ponovo”