Samo na sekund

“Znate li šta mi najviše nedostaje?”, pitala je Katy, koja se već dve godine bori protiv najopakije bolesti. “Osećaj bezbrižnosti”, reče.

Dvadeset pacijenata obolelih od raka pozvano je u foto-studio. Zamoljeni su da žmure dok traje šminkanje. Postavljeni su pred poluprozirno ogledalo, a sa druge strane je čekao fotograf spreman da snimi trenutak kada ti ljudi najzad ugledaju sebe u ogledalu.

Fotografija može da bude važna. Najvažnija fotografija je ona koja ima misiju. I misija ima raznih. Najveće poštovanje zaslužuju one koje su zasnovane na ideji poboljšavanja života čoveka. Pa makar samo i na sekund.

Pokloniti jedan sekund bezbrižnosti nekome ko se možda već pomirio da nema više vremena: veličanstveno.

Sedam za sedmicu (3-154..160): 1-7. dec. 2013.

Budem li trčao dovoljno uporno, postići ću.

Ova kolekcija je zanimljiva, jer se delom sastoji od zaboravljenih snimaka koje sam spasao isključivo zahvaljujući činjenici da sam bio lenj da fotografišem tokom dužeg perioda. Bila bi šteta da je propalo.

Jeste, ja to tražim zrno dobrog u nečemu ne baš tako dobrom. Računam da to ponekad nije loše raditi. Popravlja raspoloženje. To jest, meni je popravilo. Winking smile

Jedna na dan, pa sedam puta (od 3-154 do 3-160): 1-7. decembar 2013.

Pa, da zavirimo.

Nastavite sa čitanjem… “Sedam za sedmicu (3-154..160): 1-7. dec. 2013.”

Sedam za sedmicu (3-147..153): 24-30. nov. 2013.

Paket kojim ću zaokružiti svoje veoma kampanjsko bavljenje fotografijom u novembru posvećen je Jazz & Blues festivalu koji se svakog novembra održava u Kikindi. Započet kao memorijal u sećanje na našeg prerano otišlog prijatelja Geze Balaža, festival je i mnogo pre ove, dvanaeste instance postao dovoljno velik da se može reći da je reč o ozbiljnoj stvari. Pohodim to dešavanje redovno – naravno, sa fotoaparatom.

Jedna na dan, pa sedam puta (od 3-147 do 3-153): 24-30. novembar 2013.

Nalik onom kontigentu sa dva turnira u sedećoj odbojci, bila je ovo prva prigoda da angažujem Dugu Cev u specifičnom okruženju. Bilo je u slast: od 420 fotki koje sam za tri večeri napravio, skoro polovina je urađena teleobjektivom u ručnom režimu. No, ovog puta sam eksperimentisao više nego ikada ranije. Čak, dozvolio sam ISO 3200; ranije nisam hteo da idem preko ISO 1250. Da vidimo rezultate.

Nastavite sa čitanjem… “Sedam za sedmicu (3-147..153): 24-30. nov. 2013.”

Sedam za sedmicu (3-140..146): 17-23. nov. 2013.

Pre nego što ovaj projekat učinim bespovratno nepopravljivim – a moram priznati da je na granici da postane nepopravljiv – hajde da makar nadoknadim onaj materijal koji je već bio predviđen za projekat “jedna na dan”. Ovog puta, sasvim flagrantno, treću nedelju dana bavljenja fotografijom u novembru pokrivam ulovom sa dva dana praćenja sedeće odbojke, trenutno jedinog sporta koji pratim.

Jedna na dan, pa sedam puta (od 3-140 do 3-146): 17-23. novembar 2013.

Verovatno sam već pominjao: volontiram kao vebmaster sajta OKI “Feniks” iz Kikinde, a pride fotografišem utakmice i turnire kad god je to izvodljivo. Već sam ušao u neke tajne tog sporta, pa mi nije teško da pokrijem dešavanja foto-pričom. Dva turnira koja su održana u Kikindi 16. i 17. novembra poslužila su mi da prvi put angažujem Dugu Cev na takvom mestu. Osim tehnike fotografisanja koju mi 200 mm obezbeđuje, bila je to prilika i da savladam neke nove momente u scenariju fotografisanja. Nije bilo lako, jer sala u kojoj su turniri održani nije dovoljno prostrana, ali odlučio sam da to ne koristim kao opravdanje, nego sa se snađem kako znam i umem. Bilo je zanimljivo.

Nastavite sa čitanjem… “Sedam za sedmicu (3-140..146): 17-23. nov. 2013.”