A onda opet korak po korak, nogu pred nogu… Dok ne uhvatiš esenciju zlatnog sata. I to na obali Dunava koji nikad nije lep i plav, ali je ponekad lep i zlaćan.
Jednom davno, pročitao sam ko zna čiju misao da fotografija počinje tako što vidiš kadar koji se ukazuje pred tobom. Ako ga drugi i ne vide, tvoje je da ga prepoznaš, uhvatiš i predaš svetu da vide i drugi…
I tako, šetajući kejom u Kladovu u predvečerje, jednog časa ugledam neodoljivo zanimljivo prelivanje dve boje zapadnog neba, i to tačno u zoni objekta na koji može da se spusti pogled:

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (30): 30. april 2012. (retroaktivno)”








