Category: Fonoteka

There’s a lump in my throat and an ache in my heart
There’s tears in my eyes ‘cos we’re an ocean apart
There’s nothing quite as real as being on my own
Nothing quite as true as being all alone

Knedle u grlu i bolovi u srcu su siguran znak za svakoga muškarca da je ona otišla.

I džaba je Wayneu Husseyu da tužno jeca i da se nada – iskusni muškarci znaju da taj film više neće gledati.

Nastavite sa čitanjem… “Ptica selica”

The curtains are drawn
Now the fire warms the room.
Meanwhile outside
Wind from the north-east chills the air,
It will soon be snowing out there.

Danas sam imao ozbiljnu razmenu misli sa bliskim prijateljima i ostade mi nekakav čudan osećaj posle toga. Ne, nismo se posvađali, taman posla, govorili smo o ozbiljnim problemima za koje niko od nas nema valjano rešenje.

Odlučili smo da pretresemo tu priču ponovo za neko vreme – bićemo malo stariji i, možda, malo lucidniji. Ne volimo da stvari lomimo preko kolena.

Nastavite sa čitanjem… “Na kraju nas ostade troje”

Početak osamdesetih pamtim po sitnim pizdarijama vezanih za koncerte stranih izvođača koji su počeli da se organizuju u Jugoslaviji. Rok muzika nije više bila subverzivna za državu, dolazilo je mnogo stranih grupa da svira u njoj, ali…

Ljubljana i Zagreb – može, Beograd – ne može.

Nastavite sa čitanjem… “Bluz sa rimskog zida”

Danas nešto nisam raspoložen, ali kada slučajno nabasam na ovakvu Ekipu raspoloženje mi se momentalno popravi. Još kada je u pitanju pesma koja je, u stvari, muzička magija, onda odmah puštam dalje.

Šef je pre nekoliko godina pisao o pesmi “Going to California” i svoj tekst zaključio rečima: “Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.”

Ova Ekipa, očigledno, ima i uši, i dušu.

Nastavite sa čitanjem… “Ponovni odlazak u Kaliforniju”

Oh, won’t you come with me
And walk this land
Please take my hand

Pažnja, momci i devojke, pred vama je stvar koja je bitno uticala na istoriju rokenrola!

Nastavite sa čitanjem… “U nebeskoj bašti… možda”

Sa muzikom koju svira i stvara Manfred Mann već više od pola veka nikada nije bilo dileme da li je dobra. Pitanje je samo u kom trenutku si raspoložen da je slušaš. Nema tu velike komplikacije jer je njegova vizija muzičkog delanja uvek bila jednostavna.

Angažuješ ubitačnu ritam sekciju koja melje sve ispred sebe, gitaristu koji ima instrument u malom prstu, vrhunskog pevača i pridodaš klavijaturističku pirotehniku. Prosto, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Put za Vavilon”

Ever since I was a young boy,
I’ve played the silver ball.
From Soho down to Brighton
I must have played them all.
But I ain’t seen nothing like him
In any amusement hall
That deaf dumb and blind kid
Sure plays a mean pin ball

Teško da je bilo koji ozbiljan roker propustio da navije današnju pesmu bar nekoliko stotina puta, ali iznenađenjima nikada kraja.

Nastavite sa čitanjem… “Fliperaš”

What can you buy
That lifts a heavy heart up to the sky?
What makes your day?
What miracle of life
Has come to stay?

“Povratak dens roku” kaže magazin Rollingstone za “Music Complete”, prvi studijski album grupe New Order u poslednjih deset godina.

Nastavite sa čitanjem… “Nespokojni”