Rode ili ždralovi, ponekad je svejedno

Verujem da znate ko je Marc Almond. Ovaj vanserijski pevač je tokom duge i plodne karijere pokazao da je postmodernoj vokalnoj interpretaciji važnije dodati pamet nego belkanto. Da nije tako, njegov glas ne bi bio dovoljno ubedljiv. Da nije tako, Almond ne bi smeo (ili bi smeo, pa bi propao u pokušaju) da zahvati i neke veoma neobične muzičke materijale. Poput ovog.

(Originalni spot onemogućava ugradnju na stranice: pogledajte ga direktno na Cevki.)

Nastavite sa čitanjem… “Rode ili ždralovi, ponekad je svejedno”

Žudnja za životom u vukojebini u pustinji Mohave

A desert road from Vegas to nowhere
Some place better than where you’ve been
A coffee machine that needs some fixing
In a little café just around the bend…

Da li ste gledali film Bagdad Café (1987)? Ako niste, pronađite način da učinite to. Neću vam prepričavati taj film: kad se pretvori u reči, radnja zvuči banalno. Slojevi su ono što kombinaciju te priče, slike i muzike čini veličanstvenim delom… A pre nego što se tokom gledanja potpuno zbunite pitajući se “zar je moguće da Holivud ipak…”. Ne, nije moguće da Holivud ipak napravi niskobudžetno remek-delo u kojem se, za početak, ne vređa inteligencija gledaoca. Za taj posao, na američkom tlu su zaduženi drugi:  nezavisna produkcija, Tarantino (koji je potekao iz prve grupe i nikad to nije zaboravio) i strana produkcija. U slučaju ovog filma, nemačke pare su sačuvale duh divnoj priči.

A dušu onoj slici prevrele prašine pokraj puta kojem je i bog rekao laku noć dala je ova pesma.

Beskrajno tužni tonovi. Savršen kontrapunkt fenomenalnoj fabuli koja na mahove izaziva utisak da će se svakog časa pretočiti u burlesku.

Nastavite sa čitanjem… “Žudnja za životom u vukojebini u pustinji Mohave”

Nekome moraš služiti

Stotinu me muka snašlo. Hteo bih jedno, moram drugo. Rad je muka: koliko god da voliš svoj posao, postoje granice, jer čoveku nije svojstveno da trpi moranje. I eto, pisao bih više, svrbe me prsti da pustim mašti na volju i da pomognem našem vrednom muzičkom uredniku bar malo, ali ne ide dok ne uhvatim vikend.

Benasta stvar je u tome što imam pripremeljeno dvadeset zicera za pisanje, ali onda preko njih uleti pravi dragulj, ma legne k’o saliveno. I šta onda drugo da uradim ili kažem, nego da pastim ovo u vaše uši i vaše duše.

Nastavite sa čitanjem… “Nekome moraš služiti”

To mora da je anđeo

Sva je istina i ja od toga ne mogu da pobegnem: ako izuzmem nešto vrlo malo aktuelne muzike koja mi je bila po volji osamdesetih, trendovsu muzičku scenu te decenije sam uglavnom ignorisao. Ajde-de: slušao sam Dire Straits, čak sam pohodio koncert grupe Queen, po volji mi je bio Sting. Uživao sam u muzici Kate Bush, duboko poštovao Petera Gabriela, provaljivao liriku Springsteena. Navijao sam da opstane makar i krnji Pink Floyd i potajno se nadao da će se Led Zeppelin ipak ponovo ujediniti. Nadao sam se da će se Clapton vratiti na put pravednika i da će se okanuti tog eksperimentisanja sa produkcijom Phila Collinsa. Zabio sam glavu u šezdesete i sedamdesete i bio veoma uporan u nastojanju da tu muziku istražim do detalja (što mi je uspelo; trajalo je preko 20 godina, ali to je neka druga priča).

Spremni za MTVNaravno, trendove je diktirao MTV i pred njim su popustila i najveća imena; pravila igre su se promenila. Ponekad sam ga pratio, mada je to za mene bila decenija kad sam najzad razvio svoj animozitet prema televizoru i televiziji (opstalo do danas, hvala na pitanju). Bilo je muzike koja mi se dopadala u toj formi, ali ako izuzmem gorepomenute, nikad nisam kupio nijedan nosač zvuka svih onih koje su osamdesete donele kao nešto sasvim novo.

Dobro de, dva albuma od Sade

Prosto, nisam ih poštovao – mea culpa – osim jedne grupe iz Londona. A i pred njima sam kapitulirao kad su osamdesete bile već na izmaku.

Nastavite sa čitanjem… “To mora da je anđeo”

Класика, симфонијска, оркестрована

Не волим да правим тројке, то ми је некако распар, али овог пута чиним изузетак. А можда ћу наставити и са четвртим делом, управо ми пада на ум шта овде фали на мом списку рок симфонија… Дакле имали смо први имагинарни албум Корни Групе, имали смо Флојда одсвираног тачно како је то пјесник хтио ријет, е сад нам треба једно преуређење један аранжман једна транскрипција за симфонијски оркестар.

Без певања овог пута. Когод да је ово прерађивао, схватио је то тако да гласови немају шта да траже у симфонијском оркестру. Зашто и откуд баш Јапанци то да ураде, немам појма, али како рече један у коментару “па неко је морао”.

Ово није цео снимак; пре годину-две кад сам ово нашао, исто сам се патио да нађем уцело, и нешто ми се чини да сам као успео али да је и у том најкомплетнијем снимку фалило понеко парче. Цевка је као кад се ишло у Темишвар у шверц, никад не знаш шта ћеш наћи а чега је нестало. Постоји бар комплетан снимак без слике, дај шта даш.

Nastavite sa čitanjem… “Класика, симфонијска, оркестрована”

Noć u Parizu

One night in Paris is like a year in any other place
One night in Paris will wipe the smile off your pretty face
One girl in Paris is like loving every woman
One night in Paris… may be your last

Kakav je vaš odnos prema tendencioznoj grandioznosti u muzici?

Pre nego što odgovorite, podsetiću vas da je kompletan žanr opere, u celokupnoj svojoj istoriji, zasnovan na principu grandioznog, uvek preuveličanog do krajnih granica – u fabuli, u dramaturgiji, scenografiji, aranžmanu, težnji ka vokalnim izvedbama koje dosežu krajnje granice fizioloških mogućnosti ljudskog glasa. A uzgred vas podsećam i na to da moderno izvođenje opere predstavlja apsolutni vrhunac tehnologije teatra i širine umetničkog zahvata u istom fokusu: muzika, dramaturgija, gluma, balet, scenografija i kostim.

Istorija opere je duga i evoluirala je tokom više od 400 godina u nešto što je neuporedivo sa bilo kojim drugim derivatom muzike. Slobodni ste da ne volite operu, ali niste slobodni da govorite loše o njoj zbog takvog stava, jer iz opere je proistekla manje-više sva današnja žanrovska scenska muzika, kada govorimo o formi.

A danas?

Prvo malo muzike, pa da popričamo o tome odakle ovakvo delo u rock muzici.

Nastavite sa čitanjem… “Noć u Parizu”

Osmijeh

Gledajući na Zapad, često smo spremni da potcenjujemo ono što smo nekada imali. Ako su šezdesete godine u Jugoslaviji bile obeležene entuzijazmom, borbom sa državnim cenzorima i pokušajima da se imitiraju velike svetske zvezde, njihova druga polovina je najavila originalnu, autorsku muziku.

Osmjeh” (1967) je jedan od prvih, pravih hitova koji je, u istom trenutku kada se zavrteo na radiju, postao “pjesma tjedna”.

Nastavite sa čitanjem… “Osmijeh”

Пази, стварно класика

Једна од разлика између рока и класике је била и у томе што се класика увек изводи по нотама, свира се тачно онако како је записана. Интерпретације се разликују у брзини (јер није била баш записана, понекад само описана), понекад у распореду по инструментима, понекад по гласноћи појединих инструмената. Или се комад за клавир уради за цео оркестар, или пак обратно. Рокери су ту увек давали себи већу слободу.

Ту пре свега мислим на оно кад рокери изводе песме других рокера, али и кад се дохвате Баха. Или Руса. Ту се даје мало машти на вољу, ноте се додају, убацују се инструменти који композитору нису ни падали на ум, или чак нису ни постојали.

А обратно? Да симфонијски оркестар изведе нешто рокерско? Па, чули смо то сто пута, онај симфонијски бенд из Лондона је наштанцовао гомилу албума на ту тему, изводили су свашта. М, да, али то су биле обраде, транскрипције, танте за кукурику – ако ви обрађујете нашу музику и ми ћемо вашу. Познаћете мелодију, али ће да звучи као да је компонована сто година раније – ви сте радили то исто, само сте возили времеплов у супротном смеру.

Међутим:

Преслушај па читај даље.

Nastavite sa čitanjem… “Пази, стварно класика”

Bolje i od najboljeg

Iako mislim da razna reizdanja značajnih albuma služe da se od publike izvuče još koja crkavica, nekima ne mogu da odolim. Poslednjih godina u de luxe verzijama sve se češće objavljuju snimci za koje mislimo da ne postoje (bilo da su demo verzije ili neobjavljene pesme), a ovakva izdanja su često nafilovana i zapisima sa koncerata tako da dobijamo bolji uvid šta se stvarno dešavalo u životu nekog autora u određenom trenutku karijere.

Iako imam vinile grupe The Associates i remasterizovana izdanja od pre petnaestak godina, nisam mogao da odolim i novom izdavačkom poduhvatu – ovogodišnjim de luxe izdanjima njihova prva tri albuma.

Nastavite sa čitanjem… “Bolje i od najboljeg”

Nije Bah. Ali tek što nije.

I was feeling kinda seasick
But the crowd called out for more

Pre muzike, moram da vam ispričam nešto.

Zoća je već ispričao kako imamo online tabelu u koju trpamo to što kačimo kao muziku za popodne. Znate kako je: dok proglasimo sledeći letnji raspust, biće u nizu ove rubrike već 1500 priloga; valja koordinisati barem retroaktivno, kako i činimo. Ali mimo toga se nikad ništa ne dogovaramo: svako sam odlučuje o sadržaju. Eventualno, neko nekome nehotice ubaci dobar šlagvort, pa onda to dođe na spisak kandidata za sledeće pisanje. I tako se stalno dopunjujemo, tome nema kraja – i to je najbolje od svega.

Ali, ponekad se desi takav sinhronicitet da je to suludo. Hteo sam da za danas spremim jednu Bahovu ekstravagancu (ima li ikog ko još nije prepoznao da je Bah zaista bio prvi pravi rock muzičar u istoriji?), kad mi je Zoća ispred nosa turio onaj pičić kako svira Baha

A dva Baha u tri dana bi bilo previše i za majstore… Hot smile I toliko sam se zblanuo da sam rešio da potrošim jedan zicer koji odavno čeka da o njemu napišem velik tekst, onakav kakav ta pesma zaslužuje, budući da je reč o jednom od deset najuspešnijih singlova popularne muzike otkad postoji popularna muzika. Pritom, nije Bah, ali tek što nije.

Vreme je za muziku, pa nastavljam.

Dakako, ovo nije verzija sa singla. Verujem da je ovo najbolja postojeća živa verzija pesme “A Whiter Shade of Pale” u kojoj glavni dasa učestvuje. A orkestarski prolog valjda govori dovoljno: zna se u koju nišu muzičkog nasleđa se pakuju pesme koje imaju kapacitet za ovakav uvodni aranžman.

Nastavite sa čitanjem… “Nije Bah. Ali tek što nije.”