Bežimo odavde, pa taman nam bilo poslednje

In this dirty old part of the city
Where the sun refuse to shine
People tell me there ain’t no use in trying

Malo je benasto da jedna od mojih omiljenih numera za žurke počinje baš ovakvim stihovima, ali nisam kriv. Nije bitna ni slikovitost tih stihova koja kao da opisuje Srbiju 2015. (ili bar onaj deo koji nije Beograd) i beznađe u grudima. Nije bitno ni to što onaj ludak ide okolo i urla na nas da nas obavesti kako srljamo u bolju budućnost. Neće mi, vala, danas nekakav polusvet pokvariti raspoloženje.

Molim vas… Ne: tražim od vas da budete toliko dobri i da na moje traženje sledeću numeru pustite što glasnije možete. Znaćete da je dovoljno glasno kada u blizini počne da se trese neki komad nameštaja. Idemo…

Nastavite sa čitanjem… “Bežimo odavde, pa taman nam bilo poslednje”

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović

Da li ste nekad razmišljali o obućarima i zagonetnosti njihovog zanimanja? Nemoguće da obućari rade samo ono što rade. Samo to, danas niko ne bi hteo da radi. Kad god ih pogledamo kroz izlog, nagnute nad starom i prljavom obućom, imamo utisak da je to njihovo lažno zanimanje. Obućari nam liče na zaverenike koji čekaju čoveka sa šifrom. Oni čuvaju neku veliku tajnu. Na kraju će se nešto dogoditi, u čemu će obućari odigrati ključnu ulogu.

Ovako je govorio Dušan Radović. Što se mene tiče, ne slažem se od kada sam upoznao mog imenjaka, oca najboljeg Ognjenovog druga Mihajla. Obućari su ljudi koje za njihov zanat vezuje iracionalna strast. Kada vidite Miloša kako priča o svom poslu, jasno vam je da tu ima nečega, kao i da njegovi proizvodi nisu tek cipele. Takođe i na moje iznenađenje, kod obućara se zaista ide, posla ima, oni zaista prave i popravljaju obuću. Tamo se, za sasvim malo više novca nego u Dajhmanu mogu kupiti cipele baš za prave noge i baš od prave kože.

Nego, ovaj moj mali i neplaćeni oglas me odmiče od teme. Idemo, muzika:

Nastavite sa čitanjem… “Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović”

FM radio

Postaje zamorno kopati po smeću koje nam je internet doneo u kuću. Zbog toga mi se često dešava da, bombardovan senzacijama koje mi se nude sa svih strana, zaboravim na pesme koje mi se svide već na prvo slušanje. Iz mog dosadašnjeg pisanja očigledno je da diskografske kuće i ja imamo različito mišljenje oko toga koje su pesme pojedinih autora reprezentativne. Tako neprekidno traje igra: malo čekam ja njih da se pojave na Cevki, pa onda one čekaju mene da se smislim i da nešto ovde napišem… Ako dočekaju. Nerd smile

Ova je mogla da bude pesma proteklog leta i malo je falilo da je preskočim. Nastavite sa čitanjem… “FM radio”

Televizija-Internet 0-0

Tamo negde početkom septembra, dok smo verna ljuba i ja vodili omladinca u školu, počelo je televizijsko emitovanje dva rijalitija. U isto vreme su se pojavili ogorčeni glasovi koji su pokušali da kleveću televiziju: da nam takvi programi kvare decu, da je poruka koja se šalje loša, da smo nevaspitano društvo, da trebamo (sic!) da budemo kulturni.

E, sad ćemo da bistrimo situaciju, ali to ne može bez muzike:

Nastavite sa čitanjem… “Televizija-Internet 0-0”

Samo jedna suvisla podela

Pita me prijatelj pre neki dan “Čegbre malo, a šta ti zapravo smatraš pravom južnjačkom rok muzikom?”. Uh, jebote: pogodi u centar mete prvim metkom.

Stvar o kojoj smo već razgovarali, a koju će vam svaki samuraj Skoja – ili barem oni koji se redovno oglašavaju u muzici za popodne – posvedočiti svojim rečima, ali sa istom poentom: muziku vredi deliti samo na dobru i lošu. Sva ostala razvrstavanja, stilska etiketiranja, deljenja i slične zametne rabote postoje samo iz puke potrebe da nekako katalogizujemo te sadržaje u cilju lakšeg pronalaženja, pribavljanja i slaganja u policama (onim u plakaru i onima u pameti). Nijedna uska klasifikacija muzike ne može ništa dobro da donese, ma koliko da se trudite.

Nego, da čujemo nešto, pa da vam tako ilustrujem poentu svog nedavnog mentalnog meandrčenja. Glasno, molim.

Nastavite sa čitanjem… “Samo jedna suvisla podela”

Skočila je i allah i vrannah da razmišlja o Zorannah, pa i jah podigao noggah

Podigla se prašinnah

Još uvek ne znam ko je ta Zorannah i neću da znam ko je ta Zorannah. Ne moram sve da znam. Izgleda da je tinejdžerke vole. To me trenutno čini srećnim, jer moje dete nema toliko godina, pa onda baš ne moram sve da znam. A i onda kada dođe u te godine, Ognjen opet neće biti tinejdžerka nego tinejdžer, što će, opet, na svoj način biti i dobro i loše.

Loša strana fejZbuka je isto ono što mu je i dobra strana: teško da je moguće ostati neobavešten. Evo recimo, moj (nekada mnogo više) ljubljeni Dream Theater objavljuje novi album početkom naredne godine. Takođe, ovih dana su na turneji po Evropi. (To sada može tako, nekako je veoma opskurno zamisliti Pink Floyd na turneji dok im izlazi novi album).

E, kad smo kod muzike, da pustimo nešto:

Nastavite sa čitanjem… “Skočila je i allah i vrannah da razmišlja o Zorannah, pa i jah podigao noggah”

Big Pizza: mnogo buke ni oko čega

Neki me komarac pečio za guzicu, pa sam rešio da promenim firmu kod koje naručujem picu

Principijelno govoreći, dopada mi se ideja firme Big Pizza u kojoj ne razmišljam o teritorijalnoj pripadnosti donosioca mi hrane. Pozovem broj, javlja se Asterisk centrala: dobilistebigpizzuovajrazgovormožebitisnimljemuskoroćevamsejavitiprvislobodanoperater. Baš tako, bez prekida i brzinom nešto sporije svetlosti. Već negde na poslednjem R sledi nastavak: Doblili ste Big Pizzu, da li prvi put naručujete? Da. Broj telefona…Ime i prezime… Adresa… Interfon… Šta naručujete… Da li želite još nešto… Vaših pola sata ističe u 19:23… Prijatno. wlEmoticon-plate.png

Nastavite sa čitanjem… “Big Pizza: mnogo buke ni oko čega”