Balada o dva zeta

Inspiracija za veliku pesmu može da se nađe na najčudnijem mestu.

Oni sa malo dužim pamćenjem prisetiće se dueta koji su činili Richard i Mimi Farina. Bili su tipičan izdanak kontrakulturne folk scene koja se formirala početkom šezdesetih u Greenwich Villageu, a njihova dva albuma snimljena sredinom decenije pozdravljeni su od strane kritike i publike. Možda je važnije to što je Richard bio jedan od intimusa Boba Dylana, pa je bio uključen i u mnoga dešavanja na samom početku njegove karijere. Mimi je, pak, mnogo poznatija kao najmlađa sestra Joan Baez.

Jasno je da poprečne veze između svih pomenutih nisu bile slučajne i da su svi oni praktično zajedno sazrevali.

Nastavite sa čitanjem… “Balada o dva zeta”

Neki novi Škoti

Treba biti naročito motivisan da bi čovek iskopavao nepoznatu muziku malih izdavača. Ponekad se taj trud veoma isplati.

Biti indie ne znači samo da imaš pod kontrolom svoju kreativnost kako bi izbegao pritiske izdavača i guranje ka putevima kojima ne želiš da ideš. U neku ruku, kao muzičar, osuđen si na večitu borbu da ono što stvaraš dopre do publike i prinuđen da male kuće vučeš za rukav kako bi ti uopšte izdale pesmu/album. Pri tome, ako si još mlad (a, uglavnom, jesi), strpljenje ti i nije najjača strana, pa tenzija i želja da tvoje muzičko čedo ugleda svetlost dana često učine da sagoriš i pre no što si uopšte nešto postigao.

Život je, najčešće, potpuno nepredvidljiv.

Nastavite sa čitanjem… “Neki novi Škoti”

Duge kolone vozila

Neka svako pronađe svoje tumačenje. Možda je fora baš u tome.

Izraz alternativni rock često izaziva nedoumice kod publike. Ne postoji neko čvrsto pravilo po kome bismo nekog izvođača svrstali u tu kategoriju. Pre bih rekao da je marketinškim službama lakše da posegnu za ovom etiketom u nedostatku neke konkretnije odrednice/stila za koji bi mogli da se uhvate. Posledica toga je raznolikost koja obično ne proizvodi neki veliki efekat. Bar polovina alternativaca nije ni vredna neke pažnje, jer stav koji iznose nije stvar promišljanja, već puste želje da se razlikuju od ostalih po svaku cenu.

Zbog toga sam prema svima koje reklamiraju kao alternativce tradicionalno sumnjičav.

No, među njima ima i onih koji itekako znaju šta rade. Poneki su mi se tokom godina uvukli pod kožu i rado ih slušam. A, među njima, grupa Cake ima posebno mesto.

Nastavite sa čitanjem… “Duge kolone vozila”

Svaki put. Ili bar ponekad.

Potpuno je neverovatno kako nekakva hladna tehnologija zapravo može da pomogne da se sačuva ljudsko u nama.

Ponekad reči ne mogu da dosegnu doživljaj. Tada je najbolje ćutati i slušati.

Mnogo je nesreće nastalo onda kad su ljudi pričali umesto da su slušali.

Nastavite sa čitanjem… “Svaki put. Ili bar ponekad.”

Svež vazduh

Pravi majstori se ne plaše da izađu na crtu. To jest, na scenu.

Na samom kraju šezdesetih, Quicksilver Messenger Service su već bili među perjanicama američkog psihodeličnog roka i jedna od najvećih koncertnih atrakcija u San Francisku i okolini. I to sasvim zasluženo. Njihov album Happy Trails (1969) pripada grupi ključnih za razumevanje šta se na toj sceni dešavalo, jer je na savršen način uhvatio duh tog vremena. Solaže gitarista Johna Cipolline i Garyja Duncana postale su legendarne.

Pevač i glavni autor QMS-a, Dino Valenti, nije mogao da uživa u iznenadnoj globalnoj slavi.

Nastavite sa čitanjem… “Svež vazduh”

Sećanje na Akadiju

Neki ljudi bolje od nas razumeju svet oko sebe, naročito istorijske nepravde koje postoje i danas, mada su danas bolje prikrivene. To je tako zato što su tu nepravdu osetili na svojoj koži.

Istorijski podaci nam govore da je francuski istraživač Samuel de Champlain stigao do Kanade 1603. godine. Osnovao je prva stalna evropska naselja u Port Royalu i Quebecu, koja su postala sedišta Akadije i Kanade. Akadijci su zaposeli današnje kanadsko primorje i koloniji nije loše išlo. Krzna kao glavnog artikla za trgovinu je bilo u izobilju, a potražnja za njim je bila velika.

No, bilo je i drugih zainteresovanih za trgovinu kurentnom robom.

Nastavite sa čitanjem… “Sećanje na Akadiju”

Vreme razotkriva

Ne samo da razotkriva, nego i dokazuje da je strpljenje u postizanju rezultata jednako važno koliko i talenat i trud. Da nije bila strpljiva, možda nikad ne bismo saznali za nju. A danas je kraljica.

Kada je Mirko, moj FB drugar sa kojim delim prilično širok front zajedničkih afiniteta u muzici, pre nekoliko dana okačio današnju pesmu, njegov komentar je bio kratak i suštinski dovoljan: “Osećam strahopoštovanje prema Gillian Welch”, reče.

Đavo da me nosi ako bi više reči učinilo bolju pravdu. Međutim, o čemu bih ja onda danas pisao?

Nastavite sa čitanjem… “Vreme razotkriva”

Još jedna tužna pesma

Izrazita popularnost britanskog prog-folka tokom kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih nije došla sama po sebi. Iza cele priče su stajali neki fantastični autori muzike. Danas se prisećamo jednog od njih.

Grupa Lindisfarne svakako pripada prvoligaškoj postavi britanskih folk rockera. Medijski nisu bili elsponirani kao Fairport Convention, Steeleye Span ili Pentangle, nekako su uvek bili u drugom planu no, zahvaljujući izuzetnim albumima iz prve polovine sedamdesetih brzo su stekli kult sledbeništvo. Njihova živahna i optimistička muzika inspirisana folkom i hipi ideologijom bila je naglašeno britanska, a zvučno je mogla da se smesti negde između Fairporta i ranog Grateful Deada.

Sasvim dovoljno za potencijalno veliku karijeru.

Nastavite sa čitanjem… “Još jedna tužna pesma”

Možda

Količina emocija koja preliva iz ove muzike teško se može opisati prostim rečima.

Čini mi se da nema muškarca koji nije prošao kroz arhetipsku priču: “snimio” si žensku, ona ti sitnim znacima šalje poruku da treba da kreneš u akciju, već naoštren pokušavaš da dopreš do njenog srca, vaš prvi izlazak deluje obećavajuće i polomiš se kako bi je osvojio, otpraćaš je kući dok ti nivo testosterona u krvi rapidno raste, uljudno je pitaš da se ponovo vidite… A ona u tom trenutku zagonetno odbrusi: možda.

Prevedeno na razumljiv jezik to znači: predomislila sam se, džabe si se trudio. Laughing out loud

Nastavite sa čitanjem… “Možda”

Kakav je to trio bio!

Čak i ako niste naklonjeni ovom žanru muzike, lako ćete prihvatiti neverovatan sklad koji vlada u ovom pevanju.

U jeku novotalasnog i novoromantičarskog mladalačkog ludijanja tokom osamdesetih, Siniša Škarica postaje glavni i odgovorni urednik u Jugotonu koji pomalo stidljivo počinje da objavljuje albume sa country/folk muzikom. Sve, odreda, pomno izabrane. Ne znam šta su moji vršnjaci mislili o tome sa svojim natapiranim ili punkerskim frizurama, no meni je bilo lepo. Takve ploče sam mogao da kupujem u lokalnoj prodavnici za sitnu lovu umesto da ih poručujem iz inostranstva.

Tako je, gotovo u isto vreme kao i u svetu, kod nas objavljen album grupe Trio.

Nastavite sa čitanjem… “Kakav je to trio bio!”